Pjesnički Zbornik

(12. stoljeće) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha ovo je crkva arhanđela Mihovila a zida je Krsmir sin Bretov u župi Vruljac i žena njegova Pavica

U Makarskoj premda je pisana Vazda želim, da bude pivana Kršćanskomu dragome narodu, Ki po svitu jošte živi gredu Razumi se onizim pukom, Ki govore hrvatskim jezikom. …………………………………………… Što će nami neke ine pisne, Koje nisu za dušu korisne? ……………………………………………

Ali ko će istomačit sada toga ognja pristrašnu vrućinu ko li hoće razumit i kada te vrućine prioštru žestinu!? Izvan što smo rekli gori više i što ćemo reći doli niže taj je oganj muka čudnovata među druzim mnogo strahovita. Sad apoštol Pavao vapije s ovim ognjom ko straši žudije da je oganj ljuti inadžija osuđenim gnjivni krvolija. Onde muči prižestoka zima ka u sebi čudnu studen ima koja čini sve vitre puhati i snigove guste plastunati. Koja čini potope dažditi i studene vode zalediti i krupice često udarati brez prestanka sve stane padati. Iza da tim još to veće jade ona kupi sve svitovnje lede iz Kavkaza, Alpi, Apenina, iz visokih studenih planina. Al se oganj većma to inati sve vrućine srdito razbudi ke u sebi neizmirne ima da ih muči veće nego zima. Još vrućini svojoj pridružuje s ovog svita goruće uglevje svake peći i klačine vruće da ih muči nego zima veće. I još kupi svitovnje plamene I iz jame planinsku vrućinu S Mondibela, Etne, Vezuvija Tek ih doli u paka saliva. Muči oči kazujuć plamene, muči oči zadajuć vrućine, usta i nos sumpor livajući, ruke, noge plamenom vezući. Krv njihovu čini uzvirati, u kostima mozak sažigati, priljuto ih svaki čas mučiti i gorke im rane zadajući… ………………………………………

I. A Isuse mili Gospodine, za prisvete one Tvoje rane: daj nam milost koju mi želimo i koju sad od tebe prosimo. II. Ti se dostoj ovdje nas karati, i za grihe naše pedipsati: al nas nemoj slat u pakao gdi se viče jao, jao, jao. III: Ako ćeš nas ognjem sažigati i britkima sabljam rasicati: al nas nemoj slat u pakao, gdi se viče jao, jao, jao. IV: Pusti na nas i kužne ognjice, i na polje studene krupice: al nas nemoj slat u pakao, gdi se viče jao, jao, jao. V. Vodi na nas vojske i sve glade, lave, zmije i ostale jade: al nas nemoj slat u pakao, gdi se viče jao, jao, jao. VI. Pusti na nas nebeske gromove, utopi nas u morske valove: al nas nemoj slat u pakao, gdi se viče jao, jao, jao. VII. Daj se nami Ti sad skrušiti, ter na svitu pokoru činiti: al nas nemoj slat u pakao, gdi se viče jao, jao, jao. …………………………………….. IX. Milosrđe, o naš mili Bože, kajemo se, što se veće može: što smo Tebe ljuto uvridili, i tvoj zakon smrtno pristupili.

Moja je njiva malena i uska. Duboko kopam, znoj mi po njoj curi. A na njoj uvijek plodovi su šturi: U proljeće ih oluja popljuska U ljeto spali žarko sunce naše, U jesen svoga truda nijesam gazda, U bezcijenje ga oduzmu mi vazda. Ja opet svoju dragu njivu volim, Pod liticam što se pruža golim. Kroz život cijeli znojem je natapam. Baštino draga, u golom kamenu Djeci te čuvam kao uspomenu.

Kopamo O suhoj puri Bez odmora preko cijelog dana. Znoj curi. Savijaju se rebra, pucaju dlani, Zemlja je tvrda ko i lani. Zemlja je suha. Ko željezni obruč bačve – Zle slutnje sapinju nam dušu: Obrašnit ne ćemo naćve, U ljeto sve će izgorit od suše. Od žuljeva dlani ko u vatri gore, Zle slutnje dušu sapinju i more.

Večeras je selo ko dijete bez majke i oca, Tužno ko dijete bez majke i oca: Porez su došli kupit porobači, A nitko novca nema. Muzare porobači plijene, U traljama djeca cvile kraj luga, U suzama lice kupaju žene, Ljudima srce razdire tuga. U selu zadnji put riču krave. Rikanje im je sjetno i bolno Ko jecaj ranjenika. U porobača su oči krvave Ko u razbojnika.

Života našeg lijepi su dani, U duše nemir ne dolazi noćni. Ah, sretniji smo no kraljevi moćni, Iako naši krvavi su dlani. Trošne nam kuće, uboge postelje, Na stolu uvijek mršava večera. Naš mir je kućni skuplji od bisera, A zadovoljstvo – sreća i veselje. Na putu našem uvijek cvatu drače, I naše duše u patnjama jače. Tegoba mnogo – očaja nikada. Naš dom je vrelo utjehe i nada. Uz vjernu drugu i smijeh mališa Hljeb nam je crni slađi od slatkiša.

Uz anđeoskih pjesama će pratnje Božansko Dijete doći noćas k nama S ljubavi žarkom, smiješkom na usnama, K nama kroz žiće, koje taru patnje. Bijednih Isus i uboštvo voli, Noćas će zato pod čađave strehe: Svim patnicima donijet će utjehe, Olakšat brige i ublažit boli… Dok svijet nas gleda taj kroz naočale, Plaši se naše riječi i susreta. Kralj mira Isus i spasitelj svijeta Uz pjesme svete i zvonova zvuke Svoje će svete raskriliti ruke I blagoslovit prezrene i male…

Nedjelja. Selo je u svečanom raspoloženju, Ko mladenci na piru. Lahor zrele klasove njiše, U viljcima i stogu Sijeno miriše. Pjevaju ptice, zvona zvone U slavu Kristu Bogu. Uživa selo u Božjem miru.

Daždile kiše. Blistale se rose, Za daždom sjaju ljetnog sunca traci. Dozreo usjev. Marljivi težaci Plodove zemlje u domove snose. Bačve su pune. Nasuti hambari. Do stoga stog se izvio ko jela. Ulazi radost u kuće mog sela, Zahvaljuju se Gospodu domari: Za sunca zrake, kišu, dobru žetvu… Mošt mladi vrije. Jesen već koraca. Mraz kosi cvijeće. Vjetar lišće baca Po blatnom putu. Gola strše drvca. Kroz život dobru sijali smo sjetvu, Vjere su u spas puna naša srca.

Ne! Ne mogu jezera više sama rasti! Bez naše krvi, jer više se ništa samo ne oplođava. Zato bi trebalo skinuti haljine odma, na ulazu, u novo svetište i izuti obuću da nas prijezir ne snađe zbog sumnjivog zova i neke nečistoće. A, Puk što bude stajao pred ulazom sam će dah suspregnuti da ne pogasi svijeće upaljene pred toliko stoljeća. Puk to zna: iz naše krvi nikao, sam je već svjestan svojega poslanja. Pa, pozdravljen budi, naš Ponose stari! Zajedno moramo i rasti i pasti! To nam jamči i ova zemlja i ovo kamenje! Ta tek tu se naziru i novo nebo i novo pokoljenje.

I konačno. Vraćanje zemlje u zemlju. Bit će to veličanstven posao! Ptice će svejednako pjevati, vjetrovi će biti zamišljeniji, a more bi, kad bi znalo, moglo bit radosnije: odsad će nešto manje gnoja prljati usta njegova. Tako i kamen na kojem sam za ono sudbonosno vrijeme bio ustoličen! Najgore je kad se čovjek iznutra otruje i ne vidi svjetla što ga odasvud prožimlje.

Stvarno, kao da se zajedno putuje! Samo, tko zna tko je iz dubljeg bezdna izašao: čovjek ili zvijezda! A i obale nam isti luk dotiču. Kad igra završi, očekuje nas sumrak, sličan nestanku. Samo, što se zvijezda zauvijek gasi a čovjekov se ponor ponovno otvara: putovanje se nastavlja! U Zemlju gdje zori nije dano da se više rađa i gdje se oblaci više ne gnijezde. Zvijezdo, oprosti i neka ti ne bude žao: svaki je čovjek veći od svoje zvijezde.

Bolje bi ti bilo da stablo nikad ne postaneš! Svi će tražiti plodove na tvojim rukama pčele će dolijetati kopkati po tvojim dlanima i mrsit će tvoju kosu odagnjilu od kiše (mislit će da neka čudna medovina već s onog svijeta miriše) Pa, ne daj se olako na rub svoje osame. Bježi među drveće i s pticama razgovaraj, jer teško drvetu koje samo ostane. Kako će zadrhtati kad vihor dođe! Zaista, teško je na rubu ljudske osame.

Kad sve rijeke budu zaustavljene i svi mostovi sjednu u dnu rijeke, trebat će otpočeti. Neće se moći više odgađati dvoboj, bez predaha. Trebat će sabrati sve urne prastare, pretražiti podzemlje i pokupiti sve riječi, sabrati kosti od svake patine pa svaki rog dignuti što više iznad zemlje, da se sve trube odjednom oglase. I, kad urlik bespravnih nastane, svatko nek mač što brže okrene vlastitoj sjeni. Da se već dovidi odakle s najljućim kopljima dolaze. Da sve završi prije nego dan nestane. Pa, plamen sijevne iz nozdrva onog što posljednji bez rana ostane. Pa, kad već konačno i posljednji dvoboj svrši Ii uđem u šator bez bura i oblaka, ne dajte ovaj put, tu, pjevati pticama, ne dajte cvijeću da preglasno diše. Nek tiho prolaze i žene i djeca, nek ne trune onostrane kiše, jer bi me mogli ponovno probudit da opet slušam otkucaj svjetova. A uopće ne želim nikakva brojenja ni sunčevog sata ni prolaska zvijezda. Neka moj mir bude bez kraja. Nepomućen! Jer, ni otkucaji moga novog srca neće se čuti s ovu stranu vrata, dok se vrijeme Početka ne vrati. Nek sve, već jednom bude dorečeno! A zadnje što čujem i hoće ostat Tajna

Zemlja čeka Uskrs…! vrh svojih međa i brjegova, kada ne će više biti sječe stabiljaka, smrznutih i izagnjilih snjegova; kada ne će biti uprljanih rijeka ni putova bez kolobrana i smjera. Zemlja čeka Uskrs…! kada će zalepršati zborovi ptica, što nad obzorjem stakleni pjev vezu; kada ne će nijedna zvijerka u šumi osjetiti krvoločnost ljudskih živaca, ostataka prhlih rugoba, kada ne će biti krutih krotitelja ni kljova otrovnoga zuba. Zemlja čeka Uskrs…! kada ne će više biti mržnje ni prevrata koračajuće vojske ni ludih najezda, kada ne će više bojovnici od zanata streljivo brusiti i zgoljnu smrt tresti; kada će nestati prijevare i krađe, zloporabe radničkoga truda, kada će iseljenik na tuđem pragu, kao plod žulja i mučeničke rađe, svoj zalogaj miroljubivo jesti. Zemlja čeka Uskrs…! kada će prestati tamnice i krvarnice, logori novovjekih mučilišta; kada će s lica iščeznuti žarišta i srdžba, koja vedrinu muti; kada će čovjek čovjeku nuditi kitu cvijeća; kada će zavladati osmijeh proljeća i ljubav okruniti pruženu ruku. Zemlja čeka Uskrs…! da uzrastu svjetla na našem ognjištu i srp ropstva bude razoren; kada će zemaljski sin početi vjerovati da je stvoren da živi za pobjedu i slobodu. Zemlja čeka Uskrs…Mir Božjem narodu!

Kao gordi sunčanik vjere, kao ustreptala breza pokrivena godinama i surim jašmakom prilaziš k meni. Ti, koja si u bijele salaše mojega djetinjstva zasadila bosilje radosti. Ti, koja u mojemu hodu kroz logore života djenu u ruke krepku nebosjajnu zastavu. Ti, moja majko! U Tvojoj prikazi cvjeta obličje svih majka, Ti si sama mati Božja i moj trnoviti božanski susret.

I u grobu neka bude okrenuto moje lice i moje tijelo prema istoku. Ni sjenka, ni oblak, niti ikakav izgovor lak ne smiju usmjeriti moju raku prema zapadu. Ja sam uvijek vjerovao u život i nisam nikada izgubio nadu imena.

Sva su stvorenja djeca Božja, i sva su djela Njegova dobra. Tek kad je Bog stvorio ženu, rekao je da je njegovo stvoriteljsko djelo veoma dobro. Ali, najveća među svim stvorenjima jeste žena-majka. Stoga su je, impresionirani i zadivljeni njezinom veličinom i moći, svi poganski narodi smatrali božicom. Majka je veća od izmišljene božice, jer u njoj stanuje i po njoj djeluje tajanstvena stvarateljska i otkupiteljska moć pravoga Boga, koju samo ona ima i kojom se izdiže iznad svih stvorenja. Među brojnim majkama jedna je dosegnula puninu milosti i majčinskog savršenstva, da je kršćanstvo u njoj prepoznalo i priznalo Majku Božju. Druge su joj živi znak i suradnice. Kao što je Krist objava pravoga čovjeka, tako je Marija, njegova majka, objava žene i majke. Po toj objavi sve su žene, posebno majke, slične Majci Božjoj i s njome dionice u njezinom dostojanstvu, i u njezinoj moći, materinstvu i časti. Sve su žene majke. Jer, one rađaju čovječanstvo, koje bi bez njihova majčinstva bilo nečovječno. One ga rađaju svojom ljubavlju, ljepotom i nježnošću, a plemenitošću i dobrotom hrane. Bez žene –majke svijet bi bio pustiji od pustinje i ledeniji od leda. Bog je uzeo majku za neposrednu svoju suradnicu i s njom nastavio stvaranje čovjeka i svijeta. A kad je čovjek svojom krivnjom prekinuo životnu vezu s Bogom uzeo ju je za suradnicu u njegovom spasavanju. Bez majke bi svijet bio nedovršen, a čovjek bi ostao prah ili bi se u njega neminovno vratio. Njezina je moć objava Božje stvoriteljske moći i sudjelovanja u njoj, a njezina ljubav udio u Božjoj ljubav. To su Božje sile i moći, koje tek po njoj unose u kaotični svijet život i red. Njezina roditeljska moć rađa čovjeka, a njezina ga ljubav oblikuje i oplemenjuje. Tim su čovjekov opstanak kultura i napredak bezuvjetno vezani za nju. Bez majke ne bi bilo ljudske povijesti, jer sile koje je stvaraju prolaze kroz nju i djeluju po njoj. Bogu nije trebala Majka, ali je trebala nama. Učinivši je svojom Majkom, dade je nama za Majku, da nam bude njegovom ratnicom i škrinjom zavjetnom. Svjedočanstvo o tom ostavi u našim majkama, koje postavi prijenosnicima svoje svemoćne ljubavi i njezinim svjedocima. Majka je glazba najljepša, najveći dar i najveće blago. Ali, u govoru o njoj, sve su riječi male, sve usporedbe blijede, sve pjesme nedopjevane. Tko je kome ukrao ljepotu: majka cvijetu ili cvijet majci? Lažna je to dvojba, jer, zna se: da je cvijet bio dovoljno lijep, ne bi poslije njega Bog stvarao majku. Da je Sunce bilo dovoljno toplo, ne bi se još trebala majka pojaviti. Majka je nebo u liku žene. Sunce je njezina slika – blijeda, ono je odsjaj lica njezina, i izlazi gdje ona stoji. Kruh je njezina tek usporedba bliza. Bez njeg se, pogotovo bez nje, živjeti ne može. Ona je majka živih. Bez nje život nije. Bez nje ne bi ni nas bilo. Bez nje bi žena cvijet bez ploda bila, rijeka bez izvora, Sunce bez sjaja. Majka nas je dubokom čežnjom tražila i žarkom ljubavlju prihvatila. Od svog je tijela naše satkala, od svog srca naše stvorila i nama ga poklonila. U svojem srcu divan nam je dom podigla i toplu posteljicu prostrla. Svojom je čašom u nas pretakala dok nam se nije potpuno darovala. Svojim nas je mlijekom dojila, svojom krvlju hranila, svojom pameti našu većala, svojim životom naš čuvala. Rukama nas sebi privijala, poljupcima nam rane vidala, očima nam stazu osvjetljavala, k’o svjetiljka od posrtaja čuvala. Dok nam pamet ne mogaše dobro od zla lučiti, njezina je to za nas činila. U majci su ljubav, dobrota i blagost, tijelom postale; u njoj sebi živi spomenik podigle. Ljubav ima oblika mnogo: mudrost, nada i milosrđe, nesebičnost, predanje i žrtvu, sve zrake srca majčina. Boga tražiti ne treba među zvijezdama na nebu, nego u srcu majčinu. Majka je oganj Ljubavi, a On je Ljubav. Radosno osjećamo kako se njegova ljubav kroz njezinu prolijeva u nas i vidimo u njezinoj njegovu, u njezinu nebu njegovo Nebo. Gdje bila da bila, njezini koraci poput zraka Sunčevih uvijek smjeraju k nama noseći srce njezino na dar srcu našemu, da kucaji njegovi prate kucaje srca našega. Njezina je misao neposredno s nama, a oči njezine stalno na nas paze. Ona je škola naša. Na njoj smo naučili što je čovjek, ljubav i dobrota. Po majci je i domovina majka, a škola druga majka. Tko blaga nema, a majku ima, ima blago najveće. Tko prijatelja nema, a majku ima, ima prijatelja najvećeg. Tko nikog nema, a majku ima, ima više od ikoga. Nije znala za sebe, nego samo za nas. Nikad joj noći neprospavanu uz postelju našu ne bijahu duge, ni boli teške. Ljubavlju se potpuno predala nama i prestala živjeti sebi. Nastanila se u nama sa svojim mislima i željama, tjeskobama i strahovima, nadama u radostima. S nama je rasla i radovala se, plakala i nadala se. Žena nas je iz Edena izvela, Majka nas je u njega vratila. u svom nas naručju ravno Bogu nosila i njemu nas, kao Ocu, s poljupcem predala. Majka je naša sudbina. U nama i na nama nema ničeg što njezino nije. Umrla je kad nam je sve predala, kad više nije imala što darivati. Ona je već prije smrti sebi umrla da bi u nama, s nama i za nas živjela. Ona zapravo nije ni umrla, ona je besmrtna. Jer, ljubav ne umire. I sad, malo je reći hvala. Neka joj Bog bude plaća!

Samo san: o tom san I obilje mene što već jede mene Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje Pod nogama moj put: još ničega tamo Na izmaku snaga samo san: o tom san Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod datumima san: sve je prazno ispod Na svim kazaljkama: vrijeme je odavno Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod zvijezdama san: još ničega dolje Pod oblacima san: još ničega gore Na izmaku snaga samo san: o tom san Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan početak

Nikad mi neće biti jasno kakvi su to sada razlozi vrste što to vidi orao s pogledom u sunce uprtim odjednom dok u šumama dolje vjetar pjeva zajedno sa pticama na tisuće malenih zvukova je: tok! Tok! Tok! A uz drvo se penje zeleni djetlić… Ni kakvi su to pa sad razlozi Što to vidi pauk s pogledom u zemlju uprtim odjednom Dok visoko u nebu mir mu pjeva zajedno s kukcima Na tisuće malenih znakova je: zvrn! Zvrn! Zvrn! A niz mrežu silazi krilati leptir Eno će se i on izvući … Nikad mi neće biti jasno A događa se sve to meni!

Obojio sam jedan zid U istok i zoru Jedan zid U jug i podne Jedan zid U zapad i suton A jedan zid U sjever i noć I vi pitate mene zašto Sažaljevajte mene zašto Zašto sam među čet’ri zida ostao Nisam U čet’ri strane svijeta Gledam s jastuka Na istoku ništa novo Na jugu ništa novo Na zapadu ništa novo Na sjeveru ništa novo Ništa novo O ljubavi i gladi Nema na svijetu Prijatelji

Kiša ide kroz zrak Vjetar ide kroz zrak I duša moja ide Vazda razapeta Sad za jednim sad za Drugim Vjetrom ili kišom! Kiša ide kroz zrak Vjetar ide kroz zrak I pjesma moja ide Vazda razapeta! Sad za jednim sad za Drugim Lijepim vremenom!

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge. Naroda što ima višu a plemenitiju moć, ravnicu i more, knjige i anđele. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu. Naroda što je rasut, što živi dugo na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu. Naroda što misli, što je velik i miran na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan I još jedan mrav. Dva mrava su kao dvije ruke. Posustane li jedan – ne će obadva. Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji. I dozvat će se ako zatreba. I s dvije strane će doći. Ne treba biti naivan. jedan mrav je jedan i više nijedan mrav. Jedan mrtav kao jedna vrata. Zaspi li jedinac – zaspalo je sve. Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina. I ne će ga dozvat ako zatreba. I s dvije strane ne će doći. Ne treba biti naivan. Treba naći četiri načina. I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese dva mrava kad zgrabe jednoga. Treba misliti, kopati po suncu, učiti od orla i od poskoka.

Zapisati mogu na mjesečini ispred kuće, rekoh sebi došavši otraga, u sjenu njezinu, s olovkom, papirom u rukama. I stajah ondje, prolazeći pogledom od jedne do druge zvijezde, pa do korijena mlade rašeljke koji je također sam. Ali ništa se ne dogodi tada Kad bila je umrla moja majka, a djece otišla od mene, u svijet. Nebo je tinjalo mirno iznad tla.

Zriju smokve i opadaju, s lijeva, s desna, sa svih grana, cijeli porod njih, i leže dolje ispod stabla svog. Nisu ih pojele ptice, ni ruke moje sestre nisu ih obrale, niti je mrav, niti je Mjesec, ma i jednu bar ispred mene odnio. Leže dolje ispod stabla nice, na tlu starom, od svanuća, od subote, Bog zna otkad, i tu gnjiju, još sjeneći, nekušane. I po tom je evo znano da su riječi ove o propasti tih smokava, nečitane, već krenule s njima tamo, na dug, na daleki iz sna zapad. I ležat će ondje one nakon dana, svih stoljeća, posve žute, u plaveti, svud onamo, kao stelja, novo zlato.

Nije dobro zakleti se olujom koja počinje, prvim suncem koje si ugledao. Na mjestu gdje sebe ne znaš, i gdje ništa, još ništa tvoje nije. Nije dobro reći da uz desnu, da uz lijevu ruku tvog čuvara nema. Da ga uz njih nikad bilo nije. Niti iza, niti ispred tijela tužnog na osami. No čekati ja ne mogu, pa govorim ipak tako. I prisežem na svu povijest svojih rana, na nevjerno sve u meni: da ga nema. Da nestao nigdje nije. A nemoć me moja pita, o radosti, što ne slušam riječi svoje. Zar ne vidim da je čuvar koga niječem već uza me, onaj nitko iz praznine.

Rutvica, mrazovac, kopitnjak… pedeset, i više biljaka u dolini, koje raspoznati ne umijem, od kojih se umire. A janje malo, bez pameti, zaobilazi njih. Jer vele njemu, u nosić, na vrijeme svaka – da je gleda, ali ne brsti, ne pase: ne, ne, dok preda mnom ljulja se tek, sva od želje, mudrica zelena, i šuti. Ma, tako su bistra, kažem vam, janjad zemaljska, i biljke, tako su bistre, da mi se od uma njihova i ljubavi nijeme sada ježi kosa na glavi.

Vidjeti rosu, list, kako ih žuna vidi? Pitam zemlju, kružeći po njoj, od jutra, sam. A zamjenica nebeska ne odgovara ništa, nikada.

Jer nismo jedna, samo svoja, prebijela stranica. Mi, bića izgubljena prije oluje bezbroj nas, Što slobodni bijasmo, u jednini, gotovo božansta, od tvari puke, ti i ja.

Sve lišće, svu travu, na zemlji dao bih za jednu vlat s nebesa.

Ili ovca, puž za listom, kakav vjetar ovud huji, gdje bi doma za me bilo. Pred tim stadom moje misli, kao Adam, ili Eva. Osim jednog, nitko ne zna.

Nemoj se ljutiti na me što često kažem – drago, pomozi. Osim Tebe, koga dozvati mogu dok u meni prah vene od samoće se ježi. Drugi su otišli kamo poslao si njih; svi čekaju, iza brijega, sunce da se javi. Zato, dok vremena ima, dođi. Ti, koji si nevidljiv. I ne rađaš se iz tjeskobe.

Kroz zida četiri iz stvari u dvorištu, i onih u daljini, uvlači se u kost mi svaku – inje, lahor, novost najmanja. U sobi mojoj zatvoren je prozor, zatvorena, desno, bdiju vrata. Ali, kao da ih nema. Od mijena u dvorištu, i onih u daljini, očito je, ničim ograditi se ne mogu. Stoga, ja sam vani. uvijek, zoran poput cvijeta, svuda gdje se nađem.

O jadima mojim govorili su, stareći trsovi, ribe, Alkej iz Mitilene. A sad sam tu, i zaustiti ne znam, miran, riječ bilo koju. Bojim se da zamirisa lani bi, na vlas, kao vino s trsa helenskog, ili kazala što odveć nalik onom iz usta pliskavice nijeme, i brata mog, na glasu, iz Mitilene. Jer sve mi veli: ti, koga zovu bićem, mali, satki treptaj, izvan gena, jedinstven ipak jesi.

Od sedam slova zemnih, ja, putnik, nikom poznat, do rođenja vječan sam bio. I bit ću opet, isti, negdje, u tišini. A ipak,time zadovoljan nisam. Dok stojim budan, ovdje, na planini.

Ova zima bit će hladna. Ne dodavši – kao britva, grom iz neba. Ali ne će, vjerujte mi, jer je prošla bila takva. Prava neman u krevetu, po gorama.

(Mustafi Ici Voljevici) Uvijek prije mene kuša moje vino ta zera otpala od Ništa, kao trun u oko zaleti se silno da u mojoj kaplji nađe utočišta. Smišljena u lubanji nara, u njegovom kiselom mozgu leže se i krije iza dunje na vrhu ormara gdje jedno godišnje doba gnjije. Izleti kroz nevidljive ušice, tek što u čašu uspem gutljaj vina u zjenici evo prokletinje mušice zalijepi mi misao i nastade praznina. Bilo da pijem iz bukare ili kofe kad pišem pjesme dođe da mi smeta, neumitna kao točka na kraju strofe želi da okonča slike moga svijeta. Uvijek prije mene kuša moje vino ta zera otpala od Ništa, kao trun u oko zaleti se silno da u mojoj suzi nađe utočište.

Zaustavio buru stari zid, nitko mu nije rekao hvala; ni bajam u zavjetrini (što prije proljeća cvjeta), ni gušterica popustala u kojoj dršće pola moga svijeta. Podupirem plećima zid trošni. Bura združila svoje zvijeri, nasrnula na gnijezdo u krošnji. Strah svoj ptica krikom mjeri. Zaboravljen zid u vrhu bašče otkrio grudi prema jugu. Ako se sunce izmakne – past će proljeće u moju tugu. Paučina, mahovina i lišaj sjedinjeni u zidu starom, pomažu mu da cjetrove stiša dok proljeće leprša nad Mostarom.

Kad moli se puk žubori svod nebeski. Oltar je izvor ljubavi Božje.

Ulaze u noć tiho kao fratri na molitvu. Kad je vjetar, propinju se na proplanku kao razigrani konji. U grivama im ptice kreštanjem nagovještavaju zoru. Kad sviće, čempresi izlaze iz noći kao njezine uspravne sjenke.

Do polovine brda uspuzala se zemlja – dlan po dlan motika je primicala nebu. Lomio se život praočeva na domaku Boga, Bog je uzmicao pred molitvama hljebu. Na vrhu zemlje neprikosnovena međa, zgurene kuće urasle u kamen, škrti oblaci okreću im leđa, dok ih sunce pretvara u plamen. Od polovine brda kamen gospodari, njegujući guju u svojoj surovoj šutnji, iznad sunce poput grabljivice krstari držeći zemlju u nedoumici i smutnji. Otrovni dani ljeta osuli bezbroj strijela, Pokorno gine vinograd u strani, Jedino suncu prkosi košćela I čempres prisutan na svakoj sahrani. GUNj (sinu Validanu) Na plotu uz čatrnju suše stari gunj; pet ovaca razapeto na trnju, pet ovaca utkano u nj. Donijela ga baba u ruhu, pokrivala se njime mati i petoro goluždravi Puljića golicao po trbuhu, bi sreća topli gunj imati. Grijao nas duže od stoljeća i u nevremenu ratnih godina kad drhtala su nam proljeća kao pod injem skupljena ledina. Tuđi vojnik jednom ga uze, nagovorio da siječanj da nam san pljačka, kad nas je vidio sklupčane i gologuze raskravila se u njemu duša seljačka, te vratio gunj preko naših nogu i koroman izvadio iz torbe, opsovao nešto, kao na uho Bogu, tog jutra jeli smo vruće drobe. Gunj topal poput majke u duši, Kao sunce i ptičje krilo, danas se pored čatrnje na plotu suši, Ljeto je, a meni oko srca nešto zastudjelo.

Trn bode drača kuči čovjek se stoljećima s kamenom muči. Trnove igle dračeve kuke sve to vječno sređuju ruke. Svak se čudi dračevoj kuki svak se divi hercegovačkoj kuki. Svak se pita kako se tu živi pitanja postavlja i životu se divi. Tijelo crta odijelo para sve po tijelu krv se stvara. Od drače se lijekovi prave pa je zaslužna pjesničke slave.

Pišeš li ti ili ustvari samo istiskuješ ono što u grlu ti je zastalo da bi disati mogao Stvari ti se tope pod ovim jezikom Kroti ih krivotvori odbacuje zastire izbjegava i gubi nadasve žudeći posvemašnju im odsutnost ugostiti jer on ti i nije darovan da bi ih izrekao već da ih porekneš Niti su ti sve te riječi pružene da opišeš to što jest već da to izbrišeš

Taj mrav što nehotice netom si ga zgazio u križu tvoje i njegove staze da mrtav posve nije i da misliti mu je kao i tebi suđeno što bi sada rekao Zar išta drugo osim da to bijaše teško slijepo stopalo nekog ravnodušnog boga Ili bi poput tebe koji znaš da bogu si manje nego tebi mrav a mravu manji nego tebi bog osuđen bio nadati se da sva ta zbrka ipak pritok je što po naumu Uma nadumna u neku višu svrhu uvire

Tko je ispljunuo ovaj dan iz kojih li daljina dolijeće ovaj kamen Iz kakvih dubina I čijom je rukom bačen Na kojoj se zvijezdi koti u kakvoj svemirskoj utrobi od koga je u čemu je i čime začet Zar sjemenom otrovnim što s usana naših zemljom vjetar ga rasu S usana okorjelih što ustrajno poriču neporeciva svoja očinstva

Svakim danom sve više bivaš nalik nekakvoj opustošenoj rečenici kojoj su pokradeni svi bitni glagoli I svi je ukrasni pridjevi napustiše kao mrtvo lišće granu žalosnu I uskličnici su iščezli a upitnici ti prorastaju kožu kao gljive koru trula stabla Postaješ štivo nepodnošljivo Otrovno za volju Pogubno za nadu

Punu pregršt zgrabivši pastirica u zoru lice svoje sjenom lica i mladim nebom umiva

U svakoj kapljici tvoje rose blistava krošnjo po jedno sunašce plamti dok ono jedino i vječno pohlepno ih udiše i gasi uspinjući se prema podnevu u svoju samotnu jedninu

Ako već u srcu ne možeš leptirova krila začeti da sebe visoko nadletiš do Franjinih kondorskih visova gdje i vuk ti postaje brat možeš li onda barem u gusjenici trajno utamničen na humčić se u sebi uspuzat gdje brat ti prestaje biti vuk

Među ova smrknuta lica među ove odlomke noći što zgusnuti su u zid tvrdi daj Svevišnji i jedno dječje udjeni Usko mjesto i za nj nađi što činiš s runolistom u kamenoj pukotini

Nad zamućenom lokvicom na puteljku djevojčica plače Konj joj kopitom sunce zgazio

Ruže koje si nježno uzgajala sad mirišu na tvom grobu. Cijelu si sebe za naše živote dala. Nikada nisam stigao ti reći koliko si dobra bila. Na svemu ti hvala. Tvoja duša u raju svijetli i tješi moju tugu. Nitko ne zna tko će prvi tvoj vječni put slijediti. Sjećanje na tebe nikad neće izblijediti.

U svaki se ugao ugura Sve pustoši i ruši Naš pršut dobro suši A onda Protrči kroz oranice I navuče čobanske kabanice Fijuče do zore I zaljulja to silno Jadransko more Kada ta nemirna bura stane Sve ponovno bude isto More spava li spava mirno, blaženo i čisto

Razdragano sunce miluje moje lice. Dugi koraci odjekuju po ispruženom putu. Misli obuzete željom napuštaju jutro. Tvoji nabujali pupoljci zaustaviše moj pogled. Dok ti netko želi ukrasti miris, ja čvrsto držim trenutak sreće, jer znam da tvoj miris pripada svima.

Mjesec oči široko otvorio Zvijezde traže svoje staze Noćas smo nebo i ja jedino budni Čekamo jutro suncu okrenuti

Ja vidim sebe tuđim očima Znam kako se osjećam Kada čovjek napusti sve Ono što mu je najdraže Ne znam kakvo je mjerilo Što mjeri težinu patnje Je li ono ispravno Tko će povući mjerilo vage Da li može taj teret stati Na tu spravu Stranac ali moj jezik puno vrijedi Moje vlastito dijete govori meni Meni nepoznatim jezikom Tko je stranac Tko je kod kuće To je pitanje vruće

Djevojko kršna plećata Do neba vitka Hercegovino dojke su tvoje talasi brda što iznemoglo dašću ko varenika vrela u kotlu na ključu tvoj osmijeh su razdrte grudi kamenoloma vidik ti je djevojko kolijevko moja na dlanu procvali rumen makova od drška tokmaka suze su ti hladne graške znoja što klize ko niske bisera s patnjama preorana težakova čela kose su tvoje šiblje života pokora ova nedužnom puku a riječ tvoja granitna Hercegovino tup jecaj u sjeni kamenjara ogledalo tvoje na licu tvojih snova ko njihova pustolovska sjena u daljinama negdje bezglavo ponara…

Noć šuška ko zobova slama noć bez noći mjesec se smrznut ukočio i raskošno po horizontu prostire svilu ja stražarim do beskonačnosti datoj mi samoći na strpljivo izlomljenom krilu pa ludo širim ruke od dobrote noćas bih mogao usnuti vilu da mi te opojne čari iznenada crni oblak ne ote…

Oh kako je lijepo birat sitne i male riječi što ih neka davno kraj ognjišta pokojni stric Marko ko nemirne bajke zaorao u me i tako slučajno šutiš ne misleći što ćeš reći da te ovi smrznuti mrtvaci neće moći razumjeti i opet misliš dokle će u tebi grobna nostalgija teći sjetiš se plavog trupla u sanduk zakovane majke i ne znaš da li si za jednu stopu od ovih leševa što se po vjetru kreću ili jedan trzaj zvona veći ljuljaš se ko bekrija pripita ni jednog koraka ne poznaš svoga odakle umoran da pođeš gdje da staneš kad vrijeme pod tobom stalno šušti ko kosac kad rezom obara zrele klasove žita…

Čuj kako lipa umorno pred spavanje diše golih ruku okrenuta vjetru sumrak ju pijan od čekanja grli a ona se trza od golote crna i odjednom na nebu ko da spazi metu ljubavlju majke zavoli visinu od bezbrižnih zvijezda krilat zov joj sinu da se otrgnuto lišće rasulo po nebu pa joj radost srcem prođe mjesto trnja

U oni dan u koji nitko ne otputuje za onaj dan kad nitko ne bude razmišljao o razlozima putovanja u onaj dan u stepenovani dan u dan rađanja u noć oplođenja u svitanje kliktanja kad iz bolnih grudi ispljunem grudvu zemlje u to neočekivanje zapjevat ću pjesmu pjesmu za tebe što na svim jezicima ljudi u boji mirisnog cvijeta znači ljubav

Ima dana kad sve zavolim ludo ima dana kad sve sa mnom plače il’ kad osvane raspjevano jutro i kukavica zaboravi na izgubljene pjesme brda osmijesi progutaju oblaci plaču za rasušenom zemljom i sve pakleno podivlja ima dana kad sve zavolim tužno i sve sa mnom plače ima dana kad nebom poletim i nasmijanim nožem razvaljujem grudi da svemu srca dadem ima dana kad zoru probudim da osmijehom nebo zagrli opojno

Njega je osvojila kap u čaši I darovala mu san Njega više nema Na stolu bokal Blatine Broji ozebla jutra Sanja svoj san

Gledam kako pada lišće U suncu i vjetru Noseći sa sobom sjene vremena. Koliko smo bili svjedoci mijena Sjenama i padanjima. Tko li će samo posvjedočiti našu jesen Padanje Tih i nečujan odlazak.

Ja pjevam pjesmu svoje duše I plačem glasnicama svojih glazbala U ognju sve gori U slivu voda teku sve vode Ja niti gorim Niti se slijevam Ja samo pokatkad posrnem I iščeznem na horizontu

Trebižat nije kap vode Ni magla u vjetru. Trebižat je velika rijeka. Kud prolazi, sve natopi i neoskvrnjen poljubi Neretvu.

Trebižat je kao mi Suncem opržen i nepokoren S očima daleko u daljini

Suncokreti sveci Svaki ima svoj oreol. Bog je jedan. …………………… Brazde se puše. Volovi snažno dahću. Vrane se goste. ……………………. Ojužilo u selu. Ko li jače klikće: potoci ili ptice?! …………………… Brbljivi vrapci i na strašilu zametnuti svađu. ………………….. Nad plugom i knjigom znojimo se otac i ja. Sunce žetve u nama sja. ……………………. Na istoj grani, okačeni vijore, kramp i kravata. ……………………. Zujanja pčela uvijeno u tihi šum stoljetnih šuma Počesto sanjam: I na mome grobu – trava zaborava. ………………………. Tiha livada. Gledam aeromiting maslačaka. ………………………. Lubenica pukla. Kolona mravi ide u crven ponor. ………………………. Na pučini si. Želim da te vidim. Zatvaram oči. ……………………….. Zelena vrba ispire dugu kosu u bistroj matici. ……………………….. Na mokrom polju oprane olupine. Eko priroda. ……………………….. Uvelo lišće na starim grobovima. I trava zaborava. …………………………… Pišem haiku. Pomaže mi mušica. Nečujno šeta.

Leptir. Let izvan granica klatna, u polje vlastita prizora. Zvono vraća u se zvuk. Krug zemaljske teže sklapa vjeđe. Ti što mi govoriš ni ne slutiš kako glineni kip pretvaraš u čisto cvjetanje. Anđeo načet razborom postao je svojim tumačem. To nije pad. Blažena neka je njegova tjeskoba koja nas veže kao što su stabla i sjena vezani.

od ovog polja puno je prostranije ono koje se ne da prevesti u jezik. Kopaj i kopaj. Tu, nasred njega.

već neuhvatljivo dlanovima što su ga u čvor uzice tjerale. Ne u bijegu, već u nezaustavljivom prispjeću ne da pjesmu završiti.

Tih je, on, susjed naš. Šuti danju, šuti i noću, i jutrom. Samo šuti i gleda u svoj dlan koji će, kad se konačno sjedinimo u jedno planuti kao oganj. Tih je on, pije našu tišinu, on kojemu je ime smrt.

Usne, navijek svijene u poljubac kaleža kojega ne mogu izbjeći, u golemu naporu pridržavaju me u posrtanju ne dopuštajući da odustanem. „Ljubite sve što vam je na rubnici svakog gubitka bez ikakve računice!“ To reče netko tko je pobijedio svoj pad.

Moje djetinjstvo je jezero u kojem tinjaju dogorjele ruke proljeća i mreža umornih jablanova što se svakog dana umiju suncem i rukuju s plavom daljinom neba moje djetinjstvo je izvor planinskog potoka u kom su zažuborila prva svitanja i odlutala dugim cestama rukovet smilja u sivom kamenju i noći što sahranjuju dane drhteći na obalama moje djetinjstvo je samo pedalj vremena odakle dotiču proljetne vode i jutra miluju golubovi. Dok ti prolaziš u meni se ruše svjetla i požuda zapleše u mojoj krvi atomi ljubavi odvajaju se u pukotine vremena kao kristalne kapi jutra ti prolaziš poput oluje i izrastaš kao pjena morskog vala kao veče kad silazi s neba kao šuma kad lista u maju i čezne za visinama dok ti prolaziš sjetim se da je dio ljubavi prošao.

…………………………. Kršna siva i vitka protegla se s kraja na kraj moja Hercegovina i teče teče u vremenu kao krv što struji toplim šumama i brzim kanjonima Neretve i ječi ječi zemlja pomilovana rukom orača dok glasovi tonu u brazde i niču u klasala žita o v d j e gdje život caruje venama vremena gdje ljubav niče sjetvom kukuruza gdje pčele zuje mirisom kadulje i konji frkću po krčevini ovdje je moja H e r c e g o v i n a u tvojim viticama neba sunča se moje djetinjstvo kršom napojeno tišina raspjevala mir na koljeno stijena palo moje biće sunce rastočilo crvotočna nadanja brdo savijeno ko orao nosi u kljunu komadić neba i kap vode za žeđ moga djetinjstva ti si mi darovao zelene ruke života i osmijeh i rijeku i sve što te sačinjava tvoje čari sam okovala u simbole i odbjegla životu bliže svaki put kad ti kličem moja stopa stiže u tvoja rađanja …………………………….. U rukama tvojim našla sam miris mandragole u očima nerješive nepoznanice kosu smo imali istu nismo stigli zbog proljeća da se vratimo jer nismo slijedili sunce jesen nam je ostavila gole grane gole ruke i gola sjećanja prvi osmijeh i posljednji plač

Kamen, kamen, kamen… Šuplji, hrapavi, Okrugli, plosnati. Ljutica i oštri… ………………………… Kamen,kamen, kamen… Hercegovina je to! I treba imati Ljubavi za kamen! Uz to vjerujem U dobrotu kamena. Vjerujem da ćeš Ti Sve to Potvrditi Bože! Kamen, kamen, kamen… Kamen je Hercegovina! Ona je takva I drukčije nikakva Ne može biti!

Ti si moja Nepisana pjesma. Kad te tko bude čitao, Ti ćeš mu U moje ime pjevati. I ja ću U pjevu tvoje ljepote, Kada umrem I dalje živjeti… O ljubljena moja, O domovino moja!

Gospodin mi dade milost, Te iskoračih iz tame U svjetlost. Dade mi radost – Da svoju mladost Stavim u sjenu Asiškoga sveca. Gospodin mi dade svjetlost, Te upoznah grijeha oprost: I snagu da se s grijehom borim, Te tako Za smrt dozorim.

Proljeće će moje radost biti. Na proljetnom suncu – Ja ću se igrati. Duh moj i tijelo U proljetnom će zraku lebdjeti. U zelenilu i pupu; U cvijetu i vlati; Užitak ću piti. Tako ću u proljeću, i kad umrem Mrtav živjeti.

More sam pitao I ono mi je reklo. Ptice sam pitao I one su mi kazale. Šume sam pitao I one su mi govorile. Zaokupljen pitanjem života, Pitao sam Sunce, Mjesec, More, Zvijezde. I šutljivo nebo sam pitao. Svi su mi govorili: Mir, odgovor i Boga Naći ćeš samo u sebi. Kao što ih i mi imamo; Jer jedan smo rod: Od Istog izlazimo i k Istom se vraćamo.

Ni brda, ni planine, Nit valovi uzburkana mora, Ni polja posuta zorom, Ni ubave i nježne doline, Ni hrapavi hrasti, Ni razigrane rijeke i planine, Pa ni uzljuljane nad vodama vrbe, Ni alpske šume, Ni rascvale ruže Nisu slika Tvoje ljepote, Kao što je remek djelo Stvaranje tvoga Ljudsko tijelo, O Bože!

Vidjeh Boga u sunčanom traku. Sretoh boga u mraku kada zvijezda sjajna sja, u pol noći kada blista. Boga vidjeh ja u zelenoj boji geranijevog lista. I u latici geranijeva cvijeta. U tim čudima od ovog svijeta.

(U spomen Mariu) Na mladom stablu života umro je jedan cvijet. Za one što plaču za njime umro je cijeli svijet! Zato molim za one što više nisu sa nama, dadoše mladost, živote, da bolje bi bilo nama! Ne daj da zaborav padne na žrtve, taj mladi svijet. U riznici duše tvoje počiva i moj cvijet. O svetoj slobodi tvojoj svoje je snove snio. Za te je život dao jer ti je prijatelj bio! Udobna im budi, Croatio mati, s ljubavi ih zagrli u krilo! Da su oni sada ovdje među nama, vjeruj, vjeruj, tebe ne bi bilo!

Ka mladić si poša brodom priko mora dileć svugdi radost što ti nebo dade čudotvorna ljubavni nebeska milost prašta naše grije, čuva našu mladost Već stolića osam tvoja lađa plovi na valima vire ljubavi i mira čuvaš naše duše, ličiš naše rane blagoslov nam daješ u sve naše dane O, sveti Ante, ljljane moj bili, utočište tražim u svetosti tvojoj. Zaštitniče mladih, molim te pomozi mojoj grišnoj duši i mojoj mladosti! Već stolića osam tvoja lađa plovi na valima vire, ljubavi i mira. Čuvaš naš duše, ličiš naše rane, blagoslov nam daješ u sve naše dane! O, sveti Ante, ljiljane moj bili, utočište tražim u svetosti tvojoj. Zaštitniče mladih, molim te, pomozi mojoj grišnoj duši i mojoj mladosti!

Evo me opet na našem mistu di si me uvik čekati zna› pruženih ruku osmijeha blaga di si mi svoju svu ljubav da’ fali mi dide kolino tvoje koje mi biše postelja meka jer Bog je tija da odeš tamo di dobre ljude blaženstvo čeka nek ti je laka kamena zemlja kojoj si dao sav život svoj ljubavi dvije po priči tvojoj su posna zemlja i unuk tvoj siti se dide kad budeš Bogu priča život svoj molim te nemoj zaboravit reći da si bija dida moj da sam bija unuk tvoj

Na tijelu, već, bore duboke. Kleto ruho, Ruho skupljeno, nevjestinsko. Čekala dan što nikad ne dođe. Pusti dari nevjestinski. Na prozoru cvijeće zapušteno. Iz njega smiješi demonski. Tugo. Prokleta zemlja rađala. Suza iz oka padala. Obraz veseo kazivala. Među svijetom se smijala. Nikome ništa ne kazivala. Vrt moj sad korov zapada. (Tko da ga plijevi?) I kakvu pjesmu da zapjevam. Tugo. Nikad sina odnjihati. Nikad nikome družica. Sudbo. Na tijelu bore duboke. Čekala dan. Noć. I ova zemlja prokleta. I ona, i ona će rađati. Sudbo. Drugo.

Tko to po nebu užasno bijelom u danu mrtvom tutnji. Kakva to igra nad glavama našim daleko od nas igra se. Kakvi to pramenovi bijeli nebom samo šetaju se. Što traže. Da molimo se. Da kleknemo i tupo čekamo. da očajnički milost vapimo. Što to, tu, pored nas, Užasno blijedih u danu crnom rokće.

Kruh ječmeni zube bode ali dobar je. Kruh ječmeni Dobro ne ukvasa se. Ali dobar je. Kruh od zemlje što ga kao djeca mijesili ga, oblikovali ga, tako brižno, tako usrdno, njega, jedinog, nikad iz glave, nikako, – istisnuti.

Draga mama, jutros se Slavko vratijo iz Bosne i proda je du- van. Kaže da donijo puno para i da ćemo poslije mise kupit puno medenjaka. Ante je jutros čuva kravu i konja. Ja sam vario puru. Draga mama, ja svako jutro molim Boga da ozdraviš i da se što prija vratiš. I svaku večer prid spavanje ja se molim. I jučer sam u školi molijo pa me učitelj ubijo. On kaže da nema Boga i da sam ja glupan što u njega virujem. Baš je oni naš učitelj opak. Đava ga odnijo, Bože mi oprosti.

Dugouho i sijedo čim okenji se. Odmah revati zna. Na njega teret koliko hoćeš stavi. I samar kakav god nađeš. Polako, polako bata na svojim tankim nogama. Ako se most gdje ispriječi Uzalud tučeš ga. Ništa ne dadneš mu koru s drveta gulit će. Dugouho i sijedo čim okenji se. Na njega teret koliki hoćeš metni. Ništa ne dadneš mu koru s drveta gulit će.

Hercegovino, moje si toplo majčino krilo. Moja pjesma dokle glas doseže, moja istina dokle se zemlja se pruža. Moja gorčino i slatkoćo, moje ljutunče i sladunče, moje brdo i pučino. Moja mladosti, moja starosti.

Kad se probude i krenu ognjištu svome sumnje ih ne lome na krilu domovine Noć im se razdani duša rasani ognjište posta utočište jer bez njega je srce bez duše i sve se nade ruše

Ne živi za se! Vrjednote ne bacaj za se! Ne pljuj u vedrinu! Ne zastiri sunce dlanom! Ne dopusti, ne popusti! Kad se tijelo u zemlji nastani duša se obmanom više ne kvari!

Sada Kada polako silazim s onu stranu brda I stapam se s vječnim sjenama Prelazim u nevidljivo I neprepoznatljivo Moram ti reći riječi Koje sam samo tebi Namijenio Kroz dugo vrijeme našeg Poznanstva Kroz susrete koje po osmijehu Pamtim Premotavam niti svoga Života Sve radosti i ljubavi Smjelost buđenja Radovanje novom danu I strepnju neostvarenih Iluzija Poznaju te moji pogledi Riječi neizgovorene I govore možda sve ono Što sam drugoj govorio A tebi je bilo namijenjeno Oprosti mi na mojoj nespretnosti I kratkovidnosti Svi smo bolni u dubini I nitko nije oslobođen prokletstva Neostvarenog I putovanja putovima koje nismo Zamislili Svima se ruke grče u mraku I hvataju prazninu I svi smo zamišljali toplinu Mile ruke na licu Koja nas vodi smjelo Zatvorenih očiju U nepoznato A toliko puta u snu doživljeno Sada kada se polako stapam Sa sjenama vječnih stabala S onu stranu brda Želim ti reći riječi Koje samo tebi namijenih Za tebe stvarah Da ti osnaže san Usprave hod Razvedre čelo i upute prema meni Sunce nas ponovno miluje Kao i potopljene barke u plićaku Lelujavim valovima udaljavanja I ponovno se nazire zora Buđenja I kao da ponovno čujem glas Vjetra U krošnjama vječnih sjena S onu stranu brda Jer brzo će doći vrijeme Kada ću te samo riječima Milovati Kao nadomjestak onom što ode I zadrža se u nesigurnom Sjećanju A čiju toplinu miluje Jesenji vjetar Jao onom tko nema Sjećanja Nema što napustiti Nema se kamo zaputiti Utopljen u sadašnjost Ne vidi ni ovu stranu brda Sada Kada polako silazim s onu stranu Brda I stapam se s vječnim sjenama Poklanjam ti riječi Jer sve ostalo razasuh Putom do

Na Humcu, u hladu kostile, na kamenoj klupi, starost u daljinu gleda dok ruka fratarsku haljinu nježno miluje. Oko njega stoljeća vjernosti Bogu molitvom ogrnuta polako klize u bjelinu dana. Sjećanje ga vodi u dane daleke što bisernom rosom dišu, a staračke kosti uronjene u zanos mladosti suzu donose. Sjena zvonika glavu prekrila, a križ staračke grudi kroz koje život procuri, ali osmijeh blista mladoliki jer vjernost cijene nema. A sutra će možda kroz prozor sobe sjedinjeni ući zemlja i nebo. Stopljeni u jedno otputovat će s osmijehom. Na Humcu, u hladu kostile, na kamenoj klupi, vjernost i vjera. Fratarski habit nježno prsti miluju dok pogled daljinom luta. Mladost vjekova, opstojnost naraštaja, uklesana u ploču. Slova u krug plešu stoljetni ples Hrvata. Sjena zvonika i križ s vrelinom kamena stopljeni do njegovih apostolki.

Kamen do kamena, kamen iz kamena, kamen pokraj kamena, kamen uz kamen, kamen iza kamena, kamen iznad kamena, kamen, kamen, samo kamen. Jedan do drugoga, jedan uz drugoga, zbijeni kao braća u nevolji. Kamen okružen drugima i drugi njime kao tvrđava u obrani. Od kamena kuća raste. Od dječje graje rascvjeta. Od njega na groblju križ -putokaz u nebo. U njemu čovjek i on u čovjeku. i ne znaš tko je tvrđi. Jedan gradi snove u njemu, a on od snova ponosan. I dođe doba kad ne znaš gdje prestaje kamen i počinje čovjek, gdje prestaje čovjek i počinje kamen.

Suhozid dračom okićen Zavidan pogled Prekratke ruke Krkošija i zložder drijemaju U hladu motike Pod polom gnijezdo prepelice A kad djed otputova Za njim u stopu i vinograd U san

U peharu vina drijema radost. Smijeh se budi u njegovoj sjeni i radost preko rubova prelijeva. U vinu zrcale žuljave ruke i zvoni grleni glas kamenjara. U njemu bubri nada težaka u jutro pravedno. U vinu plamti sjaj rubina, hrabrost priče. Tijelo žene pod muškom rukom rascvjetava. U peharu vina svanjuje život, utapa se bol odlazećih.

Želim da me voliš. I još nešto: Da me voliš. I stalno i jedino -da me voliš! A ti ne trebaš ništa željeti jer – ja te volim kako se samo ljubavlju voljeti može.

Ljubav se ne mjeri metrom Ni brojem koraka od želje do zagrljaja Niti brojem riječi izrečenih Ni brzinom šapta naslonjenog na uho Ljubav se ne mjeri dužinom raširenih ruku Niti pogledom što miluje zvijezde Kad njihove suze osvijetle nebo Ljubav se ne mjeri šaptom Što stopljen s tišinom Noći u bučni slap pretvara Ljubav se ne mjeri brojem milovanja U noći kad se strasti stope S divljim željama zaljubljenih Ona je dah duše stopljen S otkucajima ludog srca Što se izgubi bez traga Na poljanama gdje ruka u ruci Drhti od radosti I uropi se u zanos Kad ne znamo ni tko smo Ni što smo Ali neka traje Neka traje Traje Traje

U meni more i planine. Donesoše mi svoje dubine, svoje širine i visine, zagonetke i pitanja. Utopiše u sebe moja traženja, miris izgaženih trava, poglede davno nestalih ljubavi, ishlapjela sjećanja djetinih zabluda. Toliko širine u malo duše!

Kuju mi zvijezdu duhovi mjesečine, a još nemam uredne papire za redarstvenike zemlje! U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv. Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu… Mjesto rođenja – Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre… Lični broj – Bezbrojni. Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce u mentalnom minskom polju. Adresa – Put ljubavi… Moj put je lavirint, moj život je prehlađen, istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori… Čuvam se inkasiranog neukusa. Država je rad i znoj u gaćama. Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri. Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije – da u sebi bljesak božiji ojačam… Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati – ja živim – gdje vi niste ni omirisali… Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug po dlanu prosjakinje da prođem moju knjigu pjesama da bih platio račune…ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje ali je strašno dlan prosjakinje biti! Zdravstveno stanje – tuširam se transferom novca Western Union. Dao sam oglas u novine mijenjam jednosoban stan za garsonjeru u Bank-automatu u Trezoru Centralne banke mrava. Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednila Utopije. Prezime – Mahić mahne krilima i odleti tamo kamo pjesma leti! Obično u Hercegovinu, koja je pčela koja liječi akcentima i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima! I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine, u dvoboj sna i smrtnog buđenja…! Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja da je marinac. Mahić je plivač izvrnutih džepova koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…

…………… U smrčinoj smoli stiha Oživljuju zrna tespiha Vjeruje srce bez sumnje Kad rosa umije lobanje i dunje – Tvorac svega nudi samo dva protuslovlja: Vjernik ili Nevjernik – nevolja ili volja! Jesam li teži nego kamen? Jesam li ugasio samotni plamen? Potresa me strašna osama Kist pjene riše hurije s djecom u rukama A ja bez kćeri i sina… Čaša crnog vina Pita me: Gdje ti je rod? Njenu vjenčanicu bijelu izatkao izvor. Listam i venem kao na litici bor.

Oči njene svjetlo što prašta svagda me vodile… Silno je ljubim a ne govorim o toj Ljubavi. Samo Bog zna da se nisam ogriješio o njeno Cijelo. U mašti ušao sam u njeno Vječno Bijelo. Oči njene svjetlo što prašta opet me rodile. Na stolu tri tegle slatka od kupina Jedna kruška pčelice je medom napila Na prozoru rakija što Bosni veseli dušu. Blagost će vjekovati ovdje, više no žestina. Tiganj je toliko blistav da se u njemu vidi zalazak sunca.

1 Barbara, gdje si? Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme… Barbara, čuješ li svaki moj osjet? Vriješ od osjeta. A jasno mi je da tražiš ženu koja je sva tvoja i samo tvoja. Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI! Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe. Želim da te vjenčam u zoru! Koliko li je to razdoblje materinstva?! Kolika li je složenost ljudskog jedninstva?! Radujem se tebi, bumbarčino… Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ. Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi kojeg posvuda kupiš… Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi ljubavne stihove – bumbar zanijet blagošću. Dragi, trostruko miriše tvoja ruža, to je danas rijetkost. Barbara, gdje si? U zori. Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda! Radujem se tebi, bumbarone. Barbara, ovaj moj natečeni stomak ima svoj prostor i sebe usmjerava prema klasju sred oblaka! Radujem se tebi, ali trebaš trčati. Barbara, nečujno se okrećem… dragi, tvoja će poezija biti vrpca među nama. Barbara, gdje si? Svoju samoću ti kao pun pehar pružam. Debeli bumbaru, u vinogradu svukla sam haljinu kao studen. Barbara, u ovom životu mora da sam se otrovao šumovima strasti…Poljubi me! Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma. Barbara, gdje si? ………………………………………..

Da. Duše! Tko god u Počitelj zaluta – nek upita: gdje je Muta? Čovjek stoljećima privržen visini Prijateljstva. Jutarnjoj kahvi i večernjoj milini. Odan visinskom djelu: Familiji! I na počiteljskom čelu i na džamiji i na crkvici- njegove ruke podupiru molitvu na kojoj je da ne ugasi svjetlo u pokojniku! al popet se treba na vrh zvjezdanog guguta Bosne i Hercegovine – Popit istinu istine: samo je jedan Muta! Da. Drugovi – svici! Muta ljubi bojažljivo osvite! Nemojte da ga ranite!

Ti samo misliš da sam mrtav, Majko ovo ja samo spavam ništa meni nije uspravi se i čut ćeš kako braća pjevaju, poslušaj ovu pjesmu uvijek je tvojim srcem rominjala Bože moj čiste li melodije to ustvari cijela Kroacija u koru slobode govori sinov a tebi majko suze naviru ti ne znaš plakati i nemoj i ti pjevaj pjevajte planine, govorite žita, živite proljeća, vidiš onaj brijeg tu mi je lijepo, ovdje ću ostati, ovdje će doći naše djevojke kolo zaplesati ja ću i tad sanjati dobre ruke tvoje, dobra moja majko nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio, i to je moja mjera i moja vjera ti se uputi pored rijeke i misli izvor, idi nasipom rijeke do naše kuće u ružište naše ušetaj i bijelu ružu uberi i stavi je na moj ležaj i znadeš; ti ne znaš plakati

Ljudi naprosto spliju u temelje svojih kuća samo ostanu zvonici i vojnici strvinari nisu nikad razumjeli govor zvonika vojnici kruže oko naših zvonika prate te željezne lešine što primaju plaću po srušenom zvoniku ustvari hrvatski vojnici su oko naših zvonika ko leptiri ko šareni leptiri na proljetnom suncu zračna uzbuna u gradu snese ljude u zemlju i tako niču, razumije se i krvnici se nemaju kako spustiti oni samo bljuju svoj daleki otrov unaprijed su poraženi dobrotom uz otrov metala drugi naziv za krvnika je mržnja kad mu podmetneš ljubav on se nađe u blatu izgubljen i divlji oči zabijelile prelaze u crvenilo sve dalje je njegovo umiranje u kaljuži svoje nutrine.

Jedan mali maslačak gleda crni oblačak. Pomalo važan se pravi, bijela mu kruna na glavi. Vidi kako me gleda, neka pukne od jeda. Oblak sunce zakloni i poče suze da roni. A kad poče da ih briše, maslačka nema više.

Razgovarala se dva kamena pokraj puta kraj znamena. Otkad znadem da postojim, na istom mjestu stojim. Vikovima tu smo bili, mnogo toga proživili. Vidili smo maračne tajne i ljubavi lipe bajne. Svit prolazi, vrime traje, dva kamena nikud dalje.

Jedna spužva više-manje, Svakog dana briše znanje. Cili razred što napiše Za tren oka ona briše. A pismena ona nije, Od tog ništa ne upije. Ali, ipak nije glupa, Svakog dana se okupa. Svak je cidi, svak je gužva, Tako živi jedna spužva.

Čudila se jedna njiva: Što se ovo sada zbiva i s čovikom to dešava da po meni raste trava? Još se sićam lipih dana kad sam bila uskopana, kad je čovik vas u znoju uskopa zemlju moju. Ja bih rodom uzvratila, dicu sam mu odranila, a sada sam sva u travi i čovik me zaboravi!

Ja sam čista voda ispod nebeskog svoda. Ja sam voda živa što se otkriva, što se žeđa, sniva. Ja sam voda što vječno kruži koja promjenama služi. Ja sam voda koja Tvoj život pamti. Ja sam voda u koju sebe spremaš. Ja sam voda bez koje sebe nemaš. Ja sam voda, reče meni Krist kao kristal čist oblikuvanju vječnom predan za sve vrijedan.

Rodni prag srcu drag vječni mi je ostavio trag. Kamen, loza, smokva, duhan, smilje, Međugorje – duhovno obilje, rijeke, jezera, biserne oaze, na poljina radni ljudi, sjeme ljubavi i za bližnje, bačve rakije i vina – to je moja Herceovina. Ganga – pjesma dnevna, riječ hrvatska drevna, život prati i što vole ljudi ovog kraja i što ih sa svima spaja. Vole život, Sunce, svoj kraj, svoj duševni raj, u sebi ga nose, svijetom pronose, kolijevkom Hercegovinom ponose.

Koliko puta si pogledom pratio pticu, što letom zaore svodove neba i poglutih kostiju rezao vlastita krila? Koliko puta si brojao prste na sretnim aerodromima tuđih ramena, i ključnu kost prekrivao kabanicom samoće? Koliko puta si gledao Život na filmskoj traci, i živio vlastito umiranje? Koliko puta si sadio ljubav, na mjestima gdje si znao da iz betonskih pločnika ne rastu crveni makovi? Koliko duboko moraš umrijeti, da bi se ponovno rodio?

Hvala Ti Bože da nisam što nisam da jesam što jesam takav sam kakvog si me stvorio život si mi otvorio nagradio potomstvom darovao mi vrijeme neopčinjenost drugima slabosti zaliječio zlo spriječio ponudio mir zadovoljstvu duše priskrbio sam slobode odabir.

Poželjna Hrvatska živi u snovima realna u obvezama preporodna u samosvijesti. Baština je ljubavi sveta mjera ljepote duha u mirisu podneblja za onog koji za uzvišeno zajedništvo neba i zemlje ima sluha. Tko joj se srcem preda ona ga iz vječnosti izbrisati ne da.

Mirisi mesliđena, nevena i ruže, s čuvarkućom ispred kuće, a u kući miris netom ispečenog kruha, miris maslaca iz izmetenog mlika, miris ispečenih jaja, miris pršuta, miris uštipaka i druge hrane, miris rakije i vina, a iz sobe miris sapuna i svježeg lancuna s mirisom duhana i čistog diteta, iza kuće miris štale, svinjca i kokošinjca, iz stolarske radionice miris piljevine, iz stogova kraj kuće miris sjena i slame, a iz zraka sveprisutni miris vode i znojnog veseljaka, mirisi su to moga ditinjstva mojih rodnih Veljaka, nikome ih neću prodat, dio su mene, moje trajne uspomene.

Naranča, i zdjela: I rumeni zuj Šutiš, zarobljen kuglom, mlazom njene obline Tvoje okice trepću u pomaknutu svitanju, u toploj struji kiše Cvili rasps, vrla žudnja u prstima: Kamo s beskrajem što se mrijesti pod žutom, stvrdnutom korom? Šta znade taj pregled? to tamno, ljubljeno zrno? Od prohodala ploda zar ostat će tek prazno slovo, nerazumljiv mjehurić na obrazu Priča koja liže tuđe prste

Treba biti nježan s njim Polako, bez suvišnih pokreta, treba mu prići Treba reći što on voli S osmijehom, njegovim Jedino tako svi valovi bit će domamljeni: U pravi čas – kriknuh u stroj za preživljavanje Jučer Pred zapanjenim licem tvoje Knjige

Uz ovo sam mjesto bolno vezan. Teško mi je s njim, ali vjerujem da bi mi bilo teže bez njega. Ovo je mjesto postalo moje. Ali ne znam mogu li reći da u njemu jedino jesam, da jedino u njemu mogu biti. Jer prisutnost je teško objasniti, za trajanje je teško naći prave riječi. No znam da bez njega ne bih bio to što jesam. Kao što znam da bez njega ne bih bio ni ono što nisam, što također nije nevažno. uokviren njime, njime omeđen, u njemu stanujem, ono mi je stalna adresa. ovo je mjesto u meni, u svim mogućim bojama, koje se mijenjaju, kao što se godišnja doba mijenjaju, kao što se i ja s vremenom mijenjam. ovo je mjesto jedinstveno, jedno jedino. Premda se ponekad učini da su dva, dva mjesta u jednom: kao dva različita jezika koji jedan drugoga ipak dobro razumiju. Nije samo vrijeme za sve nego je i mjesto za sve. Moje je mjesto moj produžetak. Njime se nastavljam, njime trajem dalje. I kad me ne bude, kad mi vjetri na sve strane svijeta prah raznesu, bit će moga mjesta. Bit će mene u njemu.

Kako objasniti to što je nejasno? Na njoj,na visokom Humcu. I da dadneš uncu zlata. Kako? Kako joj prazna mjesta popuniti? Koja je to crkva o kojoj ona kazuje? I gdje je? Kojoj župi pripada? Ko ju je podigao? Ko je tome žena? Ko otac? Hm, više je tu upitnika nego odgovora. Ali baš u tome i jest najveća joj ljepota. Jer šta bismo s odgovorima? Ponio sam je sa sobom na sjever, a da to nisam ni znao. Cijelim sam je putem nosio. postala mi je rukopis: nejasan, pun upitnika. Pun praznih mjesta koja će možda nekad neko drugi odgonetnuti i popunjavati. Možda i ne pomislivši da su upitnici i nejasna prazna mjesta sva moja ljepota.

Fra Lovro, a zapravo Hasan. Hasan Alendar. I to je moguće u mom kraju. Kad ti oca zarobe hajduci i on te dadne za jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup. I dok otac skuplja novac, moguće je da budeš kod franjevaca. I da ti ondje toliko omili da poslije, kad te otac vrati kući, od kuće pobjegneš, odeš k franjevcima, promijeniš ime i vjeru i postaneš redovnik, postaneš učen i ugledan i knjige pišeš. Puno je otad vremena proteklo i puno se drugih (ne)mogućih stvari preko glave preturilo. Sad me evo ispred crkve Sv. Kate. Nasred rodnog mjesta, u tamnoj bronci. Stojim pogleda uperena prema istoku. S knjigom u ruci, s pismom od pakla. Tražim li pogledom njega kome sam jednom bio jamac? Ili tražim nekoga ko će za me jamčiti? Nikad to niko saznati neće.

Hami Ibrulju, ljubuškom slikaru Jesen je. Tek u školu pošao. Zagledan u ruke, brojiš prste. I nikako da dođeš do pet, do deset. Brojiš prste i, krišom, da te tkogod ne vidi, očajavaš. Velika te pritišće sumnja. Ali još ne pomišljaš: Želja nije dobar znak. Još ne znaš da učiš kad ti se dogodi. Kad sve ostane u ruci. Na slici. Što jedino je istinito. Jedino stvarno. Ne znaš ni kako o tome kazati. Što od pogrešna je računa sačinjeno. A što tobom, tu i tada, istinitim, stvarnim biva. Kao i tih pet, tih deset prstiju pred očima. Tek poslije ćeš, kad se sve završi, sve o želji i znacima svim saznati. Tad ćeš, nimalo ne sumnjajući, pomisliti: Učim kad mi se dogodi. Kad sve ostane u ruci. Na slici. Što jedino je istinito. Jedino stvarno.

To sam znao i one noći i one noći ispred te noći od početka to sam znao. Da ona mora biti takva kao ti kao val kao žal kao ljeto. To sam znao i onda kad sam bio sam i beskrajan u očajanju i čekanju. Znam to i sada kad ništa iza tebe nemam i kad je sve u oku u mom suznom oku. Bilo je to one noći kad si iskrsla u agoniji ja sam pljačkao posljednje iz utrobe ostatke moje hrabrosti. Tek sam skončao tek sam uspio a ti si otišla. I nije te bilo u vakumu, ispred mene Otišla si. Otišla. I samoći samo ostavila sjenu da je vučem posljednjem svom grobu. Polazeći kao nekad ovom stazom, sve je sračunato i utvrđeno za jedan trajniji a možda i ružniji mir. Ipak u boli dubokoj ostavivši po strani zaključak ili ne doprijevši do njega kroz zamke istog srca, sanjam li smrt koju i ne spominjem koju i ne pišem. Davno, ali i danas sa strepnjom. U radosti otvarana vrata ove kuće i ti na stubama (Ti nisi očekivala to) Nisu to suze. Korak to je tvoje sjene u živa mene.

Ništa nije ko prije u vrtu kupina davi smokvu oko vrata u dvorištu trupina i odbačena sikira bakren kota svitluca u busu drače u docu di su cvale trišnje skuplja se magla jauk zvonika odnosi vitar i odzvanja u dolu glasom tuge vrata na pojati izobana na njih ulazi umisto goveda pauci i nešto šušnja što nanosi vitar

Za drvenom sinijom sidili smo svi u krug a mater naša ićem nas služila a ćaća s bukarom vina pritakao prošlost u priče dok mu se vrila čorba u midenom pijatu ladila

Odlučih se odoh i ne vratih se vi i dalje očekujete moj povratak i moju blizinu htjela sam biti s vama a život me odnio dalje na putu tom ugledah more sretoh njega i bijah zaustavljena

Spavaju dubovi i stari vinogradi u didovim docima zaspa je duvan mladi i žuljave ruke što su ga brale očevi i snopovi sada su kupina obišena priko plota korovom ugašena pisma naše mladosti uvele smokve trišnja osušena do kosti didovi i bake ne pasu stada na livadama niti otac moj u izbi vino kuša još samo mater stara oda po lazinama na vremešna leđa uprtila brime prošlosti

Svu noć me steže u prsima Vitina loza i žito u docima drača kupina kadulja vrisak smiljena stinama kuća kamena na brigu i sveti Paško s njom u molitvama u polju težaci sageti nad plugovima konji i krave pripeti po zelenim livadama visoki jablani i vrbe kraj rike poredani

Bože ispusti kišu iz oblaka na moja suha usta žeđ da ugasim da osjetim slatkoću godina što ih mladost grije vatrom svojih očiju

Dopusti mi Bože da tiho izdaleka titrajem svoga bila podno mog brda nesmetano zakoračim i slijedim struje vrela njegovog

Kao što stablo posječeno za sobom ostavlja golet u šumi tako i ja odlazeći ostavim prazninu u kući

Ne mogu procvjetati na kamenu treba mi širina pogled horizonta. Kako ću kamenu svojim načinom govoriti, riječ se staklom razbija prije nego što se vjernošću iskaže. Kome ću, ne postoji niti jedna rijeka da sve ravnicom odnese i na ušću slaže govor. Da li je to sama smiješna pobuna ili nemoć, svejedno.

Ponekad cijeli dan stojim gordo. More do koljena, na kojima se hvataju alge. Godinama prisutna zelena nježnost. Kao pamuk. Ugrizi riba na stopalima. Užarena sunčeva kruna na čelu. Na križu pravilno raspoređena bol. Ravnotežu održavam raširenim rukama. Spasonosni zagrljaj. Čudim se što na dlanovima nema vidljivih ožiljaka. Greška u prizoru? Ili dobro prikrivena stigma.

Moj otac skida naočale stavlja ih na oblak uzima štap i kreće u šetnju. Blagi jastuci magle i moja ljubav pridržavaju ga. Dan je izuzetno blistav, velika sjajna kugla ljulja se opasno na trepavicama. Moj otac visok i sretan odbacije štap i korača. Ja mu govorim dobro je dobro je. Ujutro dok se budim i poslije cijeli dan boli me lakoća kojom smo se rastali.

Kupila sam brdo. Ne kuću- kuća ima zidove, krov toplinu, obitelj. Kupila sam brdo. Ne šumu – šuma ima moćna stabla, krošnjama zaklonjeno sunce lisnati hlad, sigurnost. Kupila sam brdo. Ne livadu – livada je ravna, zeleno jednostavna, nebo se u njoj utopilo. Što ću s brdom? Stojim na vrhu okrećem se na sve strane. Sve, sve je moguće – dojavljuje mi izvanvremenski stvaratelj spreman pomoći bez ikakva alata i raspoloživa vremena. I dodaje – samo ako znaš zašto si kupila brdo. Dobro – kažem pomirljvo slikar sam i nisam pjesnik sam i nisam. Sanjar koji je kupio brdo jesam.

Kupujem voće redovno. jabuke i naranče u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu izgledaju lijepo i odgovaraju ostaloj mrtvoj prirodi. To je zdravo – kaže Internet i moja prijateljica kojoj je voće osnovna hrana. Iz nedavne prošlosti držeći u krilu nebeske jabuke blagim smješkom i klimanjem glave poruku mi šalje pametna sijeda brada. Nije ona slučajno tu – pomislim nije slučajno u mojoj blizini još uvijek mladolika i lijepa. Moje jabuke danima borave u zdjeli, sigurne. Prije izlaska podignem rolete dopustim jutarnjem suncu da im pruži privid neubranosti iščekivanje slobodnog pada i polaganog bezbolnog nestajanja na travnatoj površini. Voće je zdravo – podsjeća me nalaz nedavnog sistematskog pregleda dajući mi dodatni poticaj da jabukama i sebi ponudim drugačiji život. tvrdoglavo ostajemo na istim stranama staklenog plavetnila iščekujući noćni lahor čaroban leteći tepih na kojem ćemo jednom jednostavno i veličanstveno otputovati.

On potiho otvara vrata na kojima piše Skupština općine Ljubuški i nevješto rukama priča da suviše malo kruha se nađe, a porez je, znate, dosta velik. Moj stric Mijo ispreda povijest kruha na motici, moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi. Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici on je i poslovođa na tom rodilištu kruha, on je tu i orač i kopač. On je tu sve! To je moj stric Mijo. Moj stric Mijo je odličan prijatelj njenog veličanstva – najljepše motike na njegovoj njivi. On ima ruke prepune nažuljene krvi, ruke koje snivaju lice nježne žene, on ima čelo od ožiljaka vremena, čelo koje se znoju ispovijeda. On je u naslijeđe od mog djeda dobio nešto škrtog kamenjara u zemlji Hercegovoj i kućicu, malenu, na najkrajnjem kraju sela i beskrajnu širinu duše. On kradom izlazi na njivu, tiho i polako da ne probudi jutro. On se lično poznaje sa suncem i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro! To je moj stric Mijo.

(Angeli) Vidim kristal i zvijezdu što treperi dugu vidim u blagosti sna pastiricu slušam dok od pjesme sja kano duša je vječita i beskrajna tek donese nam dva svemira krešimira i zvonimira i u desnoj šenicu bilicu i u lijevoj punu šaku vode ter potom u vrt među trešnje ode.

(Izgnanička, 1992.) Ono nebo, one zvizde, moje Sunce i moj Misec sve ponesoh ja sa sobom sve je ovdje di sam ja. Ali, moje cviće di je sad? Moje cviće tko li bere, moje cviće tko otkida? Kad se budim kad pogledam – drugo brdo, druga magla, ali moje zvizde sjajne, ali moj je Misec bajni, toplo Sunce što me grije. Sve je moje di sam ja. Ono moje cviće tamo neka bere tko ga bere. Eto mene jednog dana: Ja ću brati što je moje.

Dovršili smo naš skromni objed, pjevamo – Tihu noć. Naša su srca čista i spremna Isus može doći. Dječaci su naši nemirni, bučni al ne čujem ih ja, na trepavice snijeg mi pada, u oknu svijeća sja. Poznati zvuk nam ispunja sobu, to zove Sveti Duh, ne štedeć’ zvona narod poziva, duša nudi kruh. Sva čeljad oblači tople kapute nazire zvijezde se trak, domaćin baklju pali, svjetlošću razgoni mrak. Prateći zvijezdu, sve selo žuri, s bakljama, prteći snijeg, na poklon djetetu u štalici, spuštaju se niz brijeg. Kao rijeka se slijevaju baklje, svjetlost nam srcama grije, i svim na zemlji, mir, veselje, pjevamo kao i prije. Padaju zidovi sobe, pjesma nas nosi u zrak gdje grad naš sa svijetom se spaja, zvjezdani prateći trak.

Pitali Ivana Pčelara Kako maticu, Među onolikim pčelama, Prepoznaje. Odmah. Nije lako, nije lako, Šali se Ivan Pčelar. Pitajte Veselka Koromana Kako pravu riječ Među onolikim riječima Prepoznaje odmah. Nepogrešivo.

Gle kako blažena smrt uzmiče /o kako uzmiče!/ uz brijeg ka zvijezdama i kano kost od kosti odnosi zadnje ti ruho tijela. Podbočen gledam prostore na mapi, upirem prstom i kažem: „Pričat će se da je pjesnik rođen tude.“ S kakvim li si iskorjenjem tamanio u sebi žezlo, ukoričenu riječ zavjeta i u kake sve kušnje dovodio misao. Na nejasnoj slici iz djetinjstva izdajstvo duše krijepi ti oči i one vječito bdiju na straži i na bojištu. Jednog će dana neki zamišljen štioc, sav u košmaru, okusiti mnogu tvoju gorku i sveđer s tobom zajedno plakat će ovaj puk.

Za ulišta naša stara, za Koćušu, Krčevinu, Sedru, drinovinu, tilovinu, cvit behara sve ja dajem u zlatu i srebru. Čuj tihi zuj pčela što se vesele lipovim dubinama – mekom i toplom drvetu. Pa valjda zbog toga i ne sele, ostajuć vjerne kaduljinom cvijetu. A pelin što nas prati pčele će dobro razaznati. Duhan dobro podnose. Čak i vole. Pa kako oči moje da odole Ljepoti zavičaja. Nuder prkosna Klobuka kojem kao leptir leprša moja ruka.

iz kraljeve sutjeske jajca i guče gore preko bobovca i kozograda u beskrajnoj koloni po jedan žuri bijelo stado Kristovo pred vucima to moje sestre domove svoje napuštaju sve svoje na ruci obilježenoj tetoviranim križem sve svoje u toj ruci noseć one koje su sve isti dan čekale u jednoj godini za svoja vjenčanja tolike sinove ostavljaju u brdima bosanskim moleći o samo dušu da ne izgube u pradjedovskim sjećanjima pamteći srebrenicu zvornik olovo

Malo mi se jedna pjesma pokvarila, Pa zovnem Stojića da pjesmu popravi. -Tko ti je ovo pisao, Petroviću, Ko ni sebi, ni drugome, Teško je to popraviti, al’ probat ću nešto. Ima ovih novih materijala iz inozemstva Malo su poskupi, ako hoćeš, kaži, Pa da poručim brzom poštom, Za dva-tri dana Bilo bi gotovo. Gledam blijedo u Stojića, Mislim se – što se pravi naivan. On pisao pjesmu, a sad pita Tko ti je pisao? Gledam ga, gledam I u oči mu kažem: Stojiću, majstore, ti si je pisao, Ne mogu vjerovat da si zaboravio. -Vidim da sam ja pisao, kaže Stojić. -Vidi se, odlična pjesma, Samo je tinta malo popustila, Vrijeme je nagrizlo pa je izblijedjela, A odlična pjesma, odlična, kažem ti, Ništa ovdje popravljat ne treba!

Moje je pjesništvo Švedski stol. Ako ti se nešto dopada – Uzmeš! Ako ti se nešto ne dopada – Ne uzmeš.

Trajanje smisla i besmisla u vokalima, u suzvučju, rose i ptičijega krika, bljeska – kao poetika prevodi jezik ptica u rosno jutro Misli imaju prividni titraj, zaboravljeno vrijeme, kombinaciju boja Povratak astralija forma i oblik čekića i nakovnja Šuštanje vjetrova izmjeđu stijegova Zvuk sablje, pjesma tmine zaustavljena u gustišu krvi Uzvišeno vrijeme – bezvremeno iz/diše u plimama i osekama Slijepi vjedovnjak u pjesmi naslućuje oganj Apeks točka u sazvježđu Herkula StIh izmiče u stalnom pomicanju istine i simbola kao oksimoron u matematici mjeri smisao u Mallarmeovom lucidnom snu: kao duha, kap daha stoljeća koja predstoje I što mi to predočava ideal zemlje i krvi: tla Godinama rasprostrti stihovi, raspršeni u otvornicima i zatvornicima Neuhvatljiva mogućnost Un coup de des jamais n’abolira le hasard (Mallarme)

Kroz sva doba prolazim s plijenom nevidljivim; darovima kruha i vina Ponovno ljubav – udiše mladost, ona se sjeća sjedinjenja kroz koje se kozmos njiše i sretne suze briše Iz ničega život začet – ne materija Dvostrukost duha spojena u jedno i sijevnu nešto, kroz sva doba sam prošao Uskladio kod; šumor cvjetova glasno zibanje mora Maslina, suhozid i stara loza darovi Neba, darovi Duha; kaplje krvi i zvuk zvonika slijevaju se u glazbu svemira kroz jednu oplodnju, lahori vjetar U čamcu se riba ljeska Težak i vruć zrak skida s očiju mrak Odjednom zazelene polja, klizi kap po kap znoja Rađa se život i novi dan iz mraka, ispod bora, ispod hrasta Svježa ljubav otplovila iz plaveti u suton; u ton, u mirisnu kišnu jesen Mjesečina raspostrta ispod granja čeka zastiranje sjene kroz zimsku dob, kroz crnu sjenu cijedila se tamna krv u proljeća, ljeta, jeseni i zime Ostala je opomena mladosti i zrelost na pladnju izdiše Zatvorim vrata u plavo jutro, u žuto podne, u tminu večeri I kad sam propjevao, htjeo biti slavuj – proplaka duša moja… Suze se umočiše u sveti gral

Kaplje vatra niz kamene litice, sliva se u borovu šumu: šumori, rumori vatra, krckaju slabašni borići pod plećima teške, potpaljene vatre Vatra u duši, iskon, opstojnost Pjena mora pretočena u val prekriva žal gdje se udobno smjestio ždral likujući u nebeskim plavetnim prostranstvima Tamo u našim koracima umorna srca – orlovi suri kljucaju kroz pustoš prirode – sila između jablana i litica proviruje lice ljepotice, sol mudrosti vječni pjev nedopjevanog vodopada Nezajažljiva, neizlječiva, neizgovorena riječ Pad kroz suze proroka, kroz muke humskih ljubavi Razasipa i razastire vatru u polnoć – svoju nezajažljivost Proždire muku naše muke Šutnja Umukao glas

Teška je noć, bićem tjerana u ljepotu mora tamnog i plavetnoga U gustišu duboke šume, u hladu šumore Božje riječi i postaju prečista svjetlost Uz lišajno stablo se penju, kroz grimiz sjenovitoga sunaca, kroz suzu bezdanog oka Bezdani nevidljivi koraci u kaplji ljepote izlaze na čistinu, zbijaju se u kutak horizonta u nedoviđenu dalekost sutona U razdvajanju jutra i sutona na uzvišenu boriću, jezici kopna i mora se razdvajaju More šumori; valovima šapće zemlji a njezina tvrdoća nosi svetost Tvoje djelotvorne ruke; Tvoja svudnazočna vida Pripravan čekam pri ognjištu, sunčanu zavjesu a zemlja se ziba I TI me dodiruješ vjetom, valovima topline, visokim cedrovima Upotpunjuješ mi svjetlost bojama kad se sunce rađa Odsućem i prisućem donosiš beskraj i vječnost plavetnila

Iz blata, iz zemlje iz krvi niče najljepše cvijeće, niču najljepše boje Domovine Iz praskozorja zavičaja, u bogatoj rosi ptičjeg jezika procvala proljeća; u rosi jezika hrvatskoga, jezika Domovine, u dalekim krajevima odjek je riječ najmilija Vrišti; vratit se hoće svome korijenu, svome iskonu, dok u svitanje nestaje ulja u našoj lanterni, zebnja zatitra zavičajem Kosti razbucane i razbacane diljem planete vrište za pravdom: hoteći živo srce u krvi iščupati, kao nekoć na KRIŽ se uspeti, u blagim bojama zavičaja krvlju posuta po svema: naći smiraj u krvavoj boji zavičajne zemlje, u blatu iz kojeg sve u proljeće niče i vrišti stremeći nebeskom plavetnilu

U pjesmu Zemlje, u zemlju pjesme posadih stablo stasito je raslo u oporoj zemlji, u oporoj pjesmi koju je mirisima gušilo proljeće: mirisima lavande i pokošene trave Na otvorenom prozoru vrabac pravi urbanistički plan svoga doma do u plavetno nebo Ispod smaragdnozelena rijeka, srušeni snovi o novim dvorima Narasle su dveri kojima jedva koracaju karavane Riječ postade stablo prolistalo plavetnilom horizonta stapanja mora i neba Raslo je stablo; pjesma u nemilosti kiša, proljetnih oluja; pjesma na prozoru kao paukova nit Gromoglasni smijeh raspuklih šipaka na stolu u sobi Otvoren prozor, otvoren balkon – zavjesa lagano titra Iza nje zjapi i vapi smrt u besciljnu prostoru Šutnja jezika u govoru i to je pjesma

Moja je kafana prazna. Jedna oronula kuća Na kraju sela, s prozorom u mjesečinu. Tu sam nalijvam čaše i pijem do svanuća I prizivam drage, odsutne, u samotničkom vinu. I odjednom začujem glasove, bas i harmoniku: Sve što je duša mogla, a nije znala ni (smjela) Sad se, riječ po riječ, slaže u sjetnu kroniku I ljubav završava prije no što je i počela. Moja je kafana. Prazna. Tek ubogi stol i stolica Gdje sjedio je nekad bezbrižni kočijaš beskraja Što je puštao zmajeve i tjerao dječja kolica U radost i u visinu, u obzor gdje se spaja Moja duša s plavetnilom, srce sa zavičajem. Ljudsko je zlo veliko i sveobuhvatno, malo Je ptiče ljubavi i drhtavo. A sve od sebe dajem Da sačuvam neuhvatljivo, jedino preostalo. Moja je kafana prazna. Duh lavande i šuma Tamjan su duši onih što smijeh im je prerezan. Oni se smiju nad labirintom, prašinom moga druma Jer ne razumiju strah, ni razlog da bude se oprezan. Kako ću ti prepoznati lice u tom rajskom obilju Što leži na rubu ubogoga hercegovačkog sela? Htio bih te voljeti u vinogradu, u medu, u divljem bilju Al’ ljubav završava prije no što je i započela.

Zašto si mi Gospode dao mogućnost da pišem Da zapisujem i pamtim ono što zaboraviti treba Živjeti u skučenom i malom a težiti prema višem Ispod ovog okrutnog sunca, ovog sivog neba. Zašto si mi Gospode dao iluziju da se nadam Da stolujem u plaveti i kraljujem u oblacima Kad znao si da ću pasti i da još uvijek padam U ove kratere oštre u kojima caruje zima. Zašto si mi Gospode dao slabost da plačem Da svaki prag prekoračim i odem bez osvrtanja A sve što sam gradio i tkao prepustio si jačem Čija je pohlepa veća a blagorodnost manja. Zašto si mi Gospode dao sposobnost da volim I da se moja ljubav godinama ko nijagara pjeni Zar bolje mi ne bi bilo u nebeskoj karanteni U čijoj bjelini traju prezreni i nevoljeni. Pred čijim si me vratima pustio dok očaj romori S tijelom koje ne leti i dušom koja ko dim praminja Što me nisi ostavio na suroj hercegovačkoj gori Koja je i o Ilindanu prekrita pokrovom inja.

U obojicu sam bio zaljubljen Dok sam bio mlad. Zadnji Adam i Domobran Jambrek Činili su mi se kao pismo-glava Zlatnog novčića bačena u blato Danas s mukom čitam In Tyrannos i Zastave Krleža i Kranjčević Kroz sjajne pjesme ostavili su nam Svoje egocentrične depresije Miroslav i Silvije Dvije usijane frustracije Što pritišću pokoljenja Erudicijskim narcizmom Socijalnom pravdom. Neuzvraćenom žudnjom i tuku u tjeme Svojom nihilističkom muzikom

Crnopod, Bili Brig Brdo Bilo, brig Crnica Murva bilica, smokva crnica Crni Arapin, bijelo Latinče Žilavka, blatina Mrkodol i Bjelimići Biljac, crna pogača Crna ovca, bijela vrana Crnač, Bijelo Polje Bjelašnica, Vran Crnostrig, bjelouška Ustaše, partizani Ugljen i klak Bijeli orlovi, crna legija Bileća, paša Kukavica Janjići, Vukojevići Ćekovina, Vitina Dobro selo, Zlopaše Crne oči bila koža Bože lipa ti je Bile oči crna koža Bože grdan ti je Bile dojke u divojke Crne obrve Bijela kapa na Veleži Crna jama u Šurmancima Jablanički granit Ortiješka tenelija Golubinka, Gavrankapetan Bijeli Brijeg i Crnopod Crna maslina Moja kost

U zjenici sunca krupna lista, zaperka i plota, ljeskaju se bobe jedre, dok meškolji se grozd tražeći ‘lada. Gdje li su sad ruke, pune žuljeva do groba, pogled uprt u nebo pomirisa’ na vino il’ stra’ od krupe? Trnjak, blatina, žilavka i vranac, drvo su kvrgavo, neizgledno, vrilo opoja i put teški do kapljice rujne. Zrna…ti kupi…sinko… ne zoblji! Svako ti je kap znoja, što u hladnoj noći zari lice dok čaše puste kucaju. U zdravlje!

Pripeka, ni ćuva vitra, umorni koraci i miris jak, bilje skupilo sve pore i dahće, samo cvrčci pismom zbore. Svaki koračaj misa’ je o spasu, kiši, pripiv onom čega nema… ni ‘lada ni vitra… žeđ, ljudima, životima i biljem vlada. Uvečer, nakon danjske žege, kad na obzoru zaškilji misec mlad, garke će biti: zavatija l’ nije, upit: bit il’ opstat, bit će tad. I tako iz dana u dan, dok ne prođe Ilindan, a onda opet isto… past će o Velikoj Gospi, ako ni tad, jasno…bit će glad!

Putuje prostorom moj duh, zemaljskim mirom i svemirom, i nestaje… Nemiran i ustreptao samo traži, pretražuje, istražuje novih biti željan… Kad zaiskre želja žice, život ide nemilice… Sutra opet bodar, čio, sve bi htio i vidio, sve zapreke preskočio, utakmice odigrao… Kad bi samo dulji bio i stoljeće zaskočio…

Noćas, dok se šetah po breskviku, draga, spasih dva brežuljka ružam’ optočena smaragdni ih pogled od breskvika dijeli… ambrozije na vidiku bješe pit’ ću nektar ne misleć’ na grijehe! Noćas, dok se šetah po breskviku, draga, baršun sunčan gledah ti u kosi krepost rujne ogrozdine nosi… Sve se pentrah serpentinam’ skliskim, pun je mjesec – trajemo istinski! Noćas, dok se šetah po breskviku, draga, leptirice bijele odaginju snove, k’o bajnovite vale oči radoznale, drhte naša bića, svijet se ruši, a u miru plove jedra bijela!

Volija je uz ognjište sisti, eglen počet o onome, priko mora svitu: slavija je Ilinois i Čikago, a i jednu Zivtu. Pozvali ga kući na imanje, stiga Stipan na vinčanje, ko na filmu oženija lipu, mladu, pivalo se tad u puku: Rum će piti, Mariju ljubiti, did je ljubi zlatni’ zubi! Did se opet nije dao, Čikaga, Čikaga govorit bi znao, Inglezice bile vile, di su sada moje lire!? Zbog lipote iz Čikaga, did u belaj upast znao, parobrod je bija tisan, zbog divojke kad je bija bisan! Opisat je nije zna, već bi kaza: „Bila je uredna, stvorca joj njezina!“ Dalje ga nisam ni pita, obojici je bilo jasno…

Moj otac težak bješe, jeo je kruh s devet kora, zaliven kišnim suzama, kuhan na suncu, burama soljen, Očenašem moljen. Pekara plitko tko – motiku, dvije, a vatra o urodu briga. Na putu od rada zapreke, kopanje u znoju, pogledi u nebo – i gore se odlučivalo o urodu! Brale su i nizale ruke, velike i male, umijeće bješe gorkom biljkom, brašnom bijelim ambare puniti, mlinica pod nebom bila je dio puta, visoke brane moralo se preći u dogani, na vagi, bešćutni procjenitelji tjeraše svoje i mjerač bi znao uzeti kilo koje. Otkidalo se od sitnih komada, sa svakom riječi rasla kora i kraj težačke balade bješe, strepnja za plodove znoja. Na putu kruha s devet kora bezbroj zapreka, do cilja. Pognuta majka na stolcu repaču kanale vodi u brašnu pravi, gledah zadivljen njegovu bjelinu, o muci dok stigne u naćve, razmišljat’ nisan ni znao… Moj otac težak bješe, mjesio je kruh od devet kora, devet noćnih mora.

Hercegovka, djevojčica mala, gorsku vilu glasno dozivala. Obišla je brda i doline, polja, gore i vel’ke planine, da bi lijepu vilu upoznala, pogledala i nešto je pitala. Kad je spazi brzo joj pohita, ruku pruži pa onda upita: Bajna vilo, dična ljepotice, i narodna vel’ka pametnice, de mi reci, milo zlato moje, u ‘vom kraju sad najljepše što je? Je l’ Neretva zelena, duboka, il’ Trebižat desna joj pritoka? Možda zlato što na ruci sija, ili ljubav iskrena dječija? Iskren lijepi osmijeh djevojački, ili prvi poljubac momački, il’ mirisni pupoljak od ruže, ili lipo cviće u proliće? Najlipši je, dušo moja fina grad Ljubuški i sva okolina, kojeg diči stara kula znana naše dike Hercega Stjepana, s koje pogled ide u daljinu, na lipu nam Hercegovinu. Ljubuški je velika momčina, s nešto više od pesto godina, s pet tisuća stanovnika svoji’, a općina tridesetak broji. Vjerni Bogu i radu predani, na ostale privilegirani. Tu živimo vezani za kamen i bi’ ćemo za vjekove. Amen!

Podne je, zvirićko zvoni, vrućina je nesnosna – jaka, za bačvu vezan ćuko u ‘ladu, dašće i lovi zraka. Pod murvom žene nižu, lagano konci se broje, na serđene i motke će skoro, dok u krošnji muve se roje. Prid kućom nervozni starac ne pristaje gubicu gristi. Kroz brke progunđa babi: Podne je, vakat je isti! Slipljena duvanskom smolom usta garibica žena, u tavi džigerice donit jutros što je popržena. Oko tave ćure se u krug, podmuklo crijeva im krče. Sunce kroz krošnju žeže, a cvrčci uporno cvrče. Opet je pakleno vruće, kao i svakog ljeta. Teče i godina ova, vruća šezdeset i peta!

Mojim venama krv ne teče nego more šumi i udara u sike. U duši, u tilu, vitrovi pušu: jugo, bura, široko, tramuntana. Nose me od luke pa do žala. Moja duša sanja kampanele svih crkava. Zvona mi u ušima zvone. Čuje se pisma dalmatinska koju piva klapa ispod volta, ispod glasa. N srcu Trpanj leži prisno i ne pušta. Kraja nema mojoj čežnji…

Anđeli krila imaju da u naše snove dođu, da dani što dolaze u boli lakše nam prođu. Anđeli krila imaju da me zagrle, zakrile, srce umire, dušu ispune. Želju moju i tugu sretnom uspomenom ispune, jer tako idem dalje dok u san ne tonem.

Večeras ću oči skopiti i krila dobiti. Zoru ću čekati u luci na žalu. Zagrlit ću more, poljubiti zvijezde i maslinu staru, okusiti rogač, oskorušu, naranču i smokvu, udahnuti duboko ružmarin, lovor, lavandu, i ponovno opet s kristalima soli leći puna lipote, sriće, dok galeb mi klikće: -Ajde, ajde, na suđenu bandu!

Da je meni krila sokolice mlade pa sletiti tebi, moj Ljubuški grade! Sletila bih Stjepanovoj kuli biloj i pivala o Ljubuši, kuli kamenitoj, o Kosači, hrvatskom vojvodi, što ostavi svom narodu vridnom zemlju, sunce, kamen, rijeke, ljude vridne, jake koji zemlju vole i Bogu se mole. Pivala bih tebi, moj Ljubuški lipi, jer se tobom narod tvoj diči. Tvoji ljudi vridni, mladost tvoja, ostat će u tebi svoje gnijezdo sviti. Pivat će se ganga još mnogo lita. Molit će se Očenaš jer je Hercegovina zemlja sveta.

Stavila sam maslinu na bonacu pjata bilog. Pomakla sam oblake. Namamila sunce da grije, prži, tuče, da galebi klikću, a cvrčak pivajuć pukne. Maslina se prži i minja zelenocrnu boju. Znoji se i muči. Upija sunčevu toplinu i boju. I – vidi čuda! Kupa se u znoju! Klobučac zeleno zlatni stvori se na biloj bonaci! Baci zrno soli okus da bude bolji. Harmonija nek bude prava za nepce, oči, dušu. Nek Dalmacija u srcu spava!

Demižana puna vina, puna suza, puna smija. Što u svom srcu krije: Tugu ili jad ili spokoj beskrajan? Ona jadna nije ništa kriva. Sve je do čovika!

Kada jednom naše pjesme Ne bude Labudovi kad se probude Ponudit će drugu snažno Lice svijeta Zlobno, lažno Kada jednom naše pjesme ne bude Ostat će nam zauvijek trn u srcu vino, grijeh tih ožiljak tuge more Ostat će nam naše bore Kada jednom Naše pjesme ne bude Slano sviće Naša zadnja noć Ti ostaješ A ja moram poć’ Idem tamo gdje me čeka Neka druga ti daleka Idem tamo gdje me čeka Naša ljubav poput eha Kada jednom Naše pjesme Ne bude

Paganini dušu svira Violina ne zna mira I neznanka ta gitara Stranac sebi Priča stara Tko će reći moje ime Možda eho Od tišine Tko se prosut Moju pjesmu Po poljima istine Tko će reći tvoje ime Pusti vali Moje duše U smrti su svake ruže Koje u meni se ruše Neko moj Moj mol Tišinom bi da tuguje To nije tuga To nešto drugo je Tek na žice klizi bol Tko će reći Moje ime Tek niz žice Klizi bol Tko će reći Moje ime Što je tuga Za moj bol

Dajte malo poezije. Pronađite mi neki usjek gdje latice spavaju, gdje se tišina čuje. Pronađite zaspali gaj, pa nek i zmiju sretnem. Dajte malo poezije, pa makar jedan dan, tamo gdje crna dama žutog kljuna pjesmom zove. O, vi strašni, što do neba gradite! Vi, što svijet branite i jutrom sve raspoređujete: Dajte malo poezije, pronađite usjek gdje latice spavaju. Tamo gdje se tišina čuje.

Godine…vrijeme. Godinama ja i moja žena ustajemo. Ustajemo jutrom i jutrom pijemo kavu. Onda godinama ja i moja žena ulazimo u dan. Danju pazimo na vrijeme milujući djecu. Onda dođe večer, a večerima ja i moja žena uređujemo krevet. Zatvarajući oči polako, noću ja i moja žena sanjamo. Sanjamo godinama godine i vrijeme. Vrijeme da jutrom ustajemo i vrijeme da jutrom pijemo kavu.

Nego… Neka mi želja da zorom lutam nekim putom, ko pijanac u noći da guram. I zemlju da gledam, da je nogom čepam, da licem studen zore kupim, i s brijega potok jasno čujem. Nego… Neka mi želja da ljubav ne ostari da vrijeme ne smetnem, galeba da vidim i mornara da sretnem. Nego… Neka mi želja da zorom lutam nekim putom.

Znam kad bi bile vedre noći u mom selu, činilo se da zvijezde i mjesec dirnuti mogu. Zrak je trčao, strujao… Vrimena za vrimena. Znam ja, učitelju, što je taban, gola noga i vrućina ljeta. Drago mi se nekad sjetit i didova štapa, mladih ćaće i matere. O, Bože, mladosti one. Znam vedre noći kad su ljudi odlazili negdje. Pijetlovi se dozivali, huk bajera se čuja. Znam sve te dane i noći, al’ Vrimena za vrimena, učitelju moj.

Ljubim jednu ružu Nekako crvenu, suznu i rosnu. Ljubim jednu zemlju Nekako crvenu, suznu i rosnu. Živim ovo vrijeme Nekako crveno, suzno i rosno.

Pojata i stina, Vran i nizina. Dva konjanika kasom tuku. Kostila i murva ko cura na guvnu. Misečina ko dan i izvori vode teku. Hercegovina spava, kuća kamena i na jastuku glava. I otišla, i ostala pa sanja li sanja. Cik zore ko mirisi davni, putnička ganga se lije vije, grlom ljubi. Ljubi i zove svoje najmilije.

Iz dalekih gora, krvavoga moga Ko silnik kakav, ljut i opak Izvire svijetli gospodar života Vlasnik svjetlosti, milostiv i jak.

Umorna brda moga zavičaja pokrivena mrakom, pod okriljem zvijezda u šarenom skutu zemaljskog raja spavaju, ko ptići iz toploga gnijezda. Dobra stara brda! Ko topla majčina ruka Što bdije i čuva rođenu djecu dragu I ona lebde iznad naših muka I donose sreću k našem pragu.

Sunce već zalazi za visoke gore I zadnjim zrakom pozdravlja mene Što još uvjek stojim, od rane zore I zanesen buljim u mrtve stijene. Ne mičem se. I dalje zurim U sivilo vječnosti ko u bajku neku I u mislima bezumno žurim Niz daleke snove što prolaze, teku…

U jaucima mračne noći gube se moje posljednje nade da će ikada više doći ti čudesni snovi što život grade.

(varijante na Makovu temu) Iz crne šume zorom neobzareni zore Na obzoru Nerječiti Al rječiti Isplovljavaju Uskrisuju Zacrnjeni Podcrnjeni Ostavljeni Zagrljeni Zbog rječitih Nerječitih Mrke zvijezde Tiho jezde U svoj nepomir

na početku svi znamo da je početak na posljetku: svatko zna da je svršetak srce je naše samo jedna slutnja samo jedna plahost, nesretna i nijema

Još uvujek pišem pjesme bez naslova slova u praznom… Još uvijek maštam o nečem velikom stopljenom u sjaj… Još uvijek pišem pjesme bez naslova, buncam slova bez vrijednosti…

Ako nestanem tražite me u jutru, u suncu što plače, u rosi. Tražite me među mladim maslinama, u zalasku sunca, na plaži. Tražite me u proljeću, u cvjetnim livadama, u mirisu bagrema. Ali me ne tražite u ranjenom srcu. Pustite me, pustite me da tu mirno, sretno sanjam. Spavam, spavam, sanjam.

Možda postanem kovač. Okovati srce želim što treperi slutnjom i čežnjom. Skinut ću zvijezdu padalicu. Okovati je poljupcima, iskaliti je čežnjom i slutnjom. Odrezati joj iskre i napraviti mač ljubavi nježan kao duga jesenja. I presjeći srce na pola., da za čežnjom manje sluti, da za tobom manje žudi.

Jutro mi se nasmiješilo. Očaran sam kao kad se pogled s pogledom sretne i odmah se zaljubio. Kako može toliko ljubavi stati u jedno srce? Sad evo stojim pred ljepotom dana što me grli i čemu da se nadam kao putnik na putu pred olujom dok traži izgubljenu nadu. Osjećam miris jasmina u kliktanju jutra, u smiješku zore. Zove me!

Ako odeš za koga miriše noć? Ako odeš čemu cvijeće? Ako odeš nestat će iluzije, snovi, nade, treptaji. Ako odeš lajat će psi. Zvijezde plakat će. Proljeće kasnit će. Ni sunce smijati se neće. Ako odeš nema tebe, nema mene, nema nas.

Vrhunska vrlina i osobina karaktera je PONIZNOST. Da biste izgradili tu božansku vrlinu morate vježbati um i srce. Morate pobijediti vlasito mišljenje o sebi. pobijediti svoje JA.

je samouništavajuća sila protivna stavu davanja, dijeljenja i ljubavi. Pohlepa sliči crnoj rupi koja samu sebe i sve oko sebe proguta i UNIŠTI.

Tko ljubi i putuje živi trostruko!

O, Bože, molim Te, gledaj… Srce je puno tuge. Imam večeras želju, hoću da pričam s Tobom. O, Bože, Ti… Ti si mi dao ljubav. Ljubav kao cvijeće. Zbog Tebe, Bože, pijem vino i…teško mi je. Sada…mogu samo da žalim. O, Bože, ovaj kamen skini mi sa Srca. Da…Ti, Bože, dao si mi Ljubav u Srce. Ovo Srce kao cvijeće radi Tebe cijele noći, Srce žali uz vino. Srce žali uz vino, a ja…kome da se žalim? Ti…Ti…si mi dao ovo zaljubljeno Srce, Srce kao cvijeće.

Koliko vode s kamena Toliko kamena bez vode Koliko izvora od gora Toliko ponora put mora Koliko slapova do umca Toliko srid jablana sunca Koliko suza u divojaka Toliko i neba u momaka Koliko greblja i oltara Toliko knjiga i pratara Koliko boli i nevolja Toliko vire i uzdanja Nigdi toliko Kamena i vode Hercegovino, rode!

I neka cili svit nemam a samo ovo metar i po matere nek imam

Maslina je stara sve oluje, bure i raskoš sunca u krošnju svila. Snove je cvjetne i vreline ljetne u malu bobu utkala, slila. Svemir se sav zanosno ljulja, božanski dar u kaplji ulja.

meni je do ljepote a more nosi nevere kolovoz sa mnom zrele smokve bere ti si sjever i zima otimaš se hladnoći možeš kad poželiš do mog juga doći i stalno je tako ljubav čini čuda čim zamisliš ljeto za tobom sam luda

ujutro je poljubio rascvjetanu jabuku pred svojom kućom i kos se nasmijao bilo je već podne kad mazio je travu zgaženu ispred škole s pčelama ranjen večer ga našla usred pusta polja kako maslinu grli s kamenom nijem a samo on zna to velebno srce kada glas krošnje pozdravlja sunce priče s oblakom gdje ste nestale djeco na rijeci što još čekate

…nema žića bez ića i pića… jer život je opojan trs čvst mrs i naposljetku strm rt

Od Bosne Srebrne kroz Ramu pisah knjigu koju otisnuh u Mlecima na sto muka ovdje da je čitaš i čuvaš na Brigu i Humcu i neka vidi i Kupres i Slano i da prođe niz Mostar i Imotu i motri nas s Vrana i Biokova i šalje nas s rijekama bistrim po morima dalekim iza oceana dubokih i ništa ne briši na humačkoj ploči ni ime ni sime ni time ni slime ni vrime ni brime što daje neka traje što je neka je

kažu tu je od davnina grad gradina oštra planina meka dolina u njima loze tvrd kamenjar kadulja koze divlji med mošt mlijeko rakija za lijek ljudi oduvijek kažu tu je od starina sunce maslina kocka vedrina

Koliko slavlja prospu li se biseri tišinom neba. Tvoji šaptaji sa zrelim jabukama klize u boje. Ljeto je staro. Sto puta ispečeno zimus u kruhu. Posvuda kamen. U isušenoj lokvi posrće vrana.

Pred starom školom leti praznim dvorištem samo smokvin list. Otočni snijeg. Sva u čudu našla se suha kadulja. Puši se kava. Odavna majke nema. Cankar na stolu. Zora uporno na smrznutim staklima crta žar sunca.

/anagram: DOST’ JE BILO SEG’/ na kninskoj gori sunce dozori i na sveto tlo smion uziđe pobjednik vojske koja razbi zlo let sokolova neka svi vide, bruj pijetlova nek svatko čuje: zauvijek tu je stijeg slobode on krenu potom hrvatskom ljepotom i sav u nebo ode, ode…

i kad se kući vratin ja sam dite ka i prija, tu me davno rodi mati, ispod murve sis bi tija. Nima više dragi judi, cukra, masti,onog kruva, da me dide vinom nudi; samo pisma sve to čuva. Ispod volta bačva stara, dvori pusti, duša boli, prilazi ka do oltara, mati moja tiho moli. Dok je stara mati živa nima za me lipše sriće; kada priča, kada piva stanu ure, reste cviće.

Moja domovina, moja brda i šume Moja domovina, moja polja išarana šarenim proljetnim cvijećem Moja domovina je igra, pjesma i veselje Moja domovina su lijepe jutarnje zore kad se budim s cvrkutom ptica Moja domovina su vijugave rijeke koje neprestano kroz naša polja plove Moja domovina su crkve gromoglasna zvona što zvone za oluje i vjenčanja Moja domovina su čarobni vodopadi koji po noći huče i urliču

Ti si svjetlost moja od rođenja do posljednje životne luke plovidbe ovozemaljskog života Ti si svjetlost što mi život daje Životne putove obasjaš bremenite duše prosvijetliš Ti si svjetlost srca moga Ti si zvijezda vodilja daješ mi život i puno toga ushićen čekam kada će nedjelja

Maslina mi je otac i majka pjesma život bajka Tu odmaram dušu i tijelo dok tihi vjetrovi pušu sve je bistro i bijelo svaka pristava je ruku mojih djelo Priča mi smokva i maslina gdje je živjeti milina ovo je Hercegovina to prenosim i na svog sina Ova pjesma je moja ko maslina glatka mome srcu toliko velika i slatka

Dok potok razdragan žubori vjetar umorno počiva spava on tada jasno zbori iz njega povijest izlazi prava Izložen svakoj raznoj vjetrometini svjetionik stražar tog vremena svjedok raznih ratova inih još teče krv iz njegovih vena Kamena gruda ga rodila mediteransko okrilje ga čuva majka Hercegovina ga zadojila nebo ga oblači u svoja ruva I tako stoji prkosi po kiši suncu buri ponosno moj stećak prvi

Dok sjedim ispod pradjedovske loze tu u njivi zagrljaju Zelengore njihove sjene u kamena očitavaju se moj Bože uz maslinu smokvu pjesmu ostajem do zore Bljesnuše jablani dan nestaje u noći noćni svirci uzeše pjesmu cvrčaka to je sve što je u njihovoj moći a stoljetna maslina plovi kao stara barka Vino miriše ko pjesma u meni na trenutak sklopim umorne oči odzvanja jeka mašklina poluge plač kameni buđenjem jutarnja rosa lice mi moči Žuljevi zarasli u kupinu i draču suza mi se otkinula s oka dok oni bez suza ali plaču kroz mene projuri strah poskoka Sve davno otišlo u zaborav ovi tu više nitko osim mene ne kroči čavrljanje ptica cvrčci borovi miris vina pjesmom se toči

rođen sam na raskrižju istine i danas sam zajapuren uzbuđen tko je tome kriv ostaje prazan odgovor samo za tren život je s gorčinom slađi duša je u njemu katkada bijela a katkad crnja od čađi topi se svod životni i pretvara u vedrinu nabujalu od iskona sreće s uzdahom što se vinu u neko tijelo treće

Raspukli godovi, dozreli plodovi. Svjedoci vremena, čuvari sjemena ljudi s kamena drevnoga znamena. Taoci bremena, tvrđi od kremena. Rugaju se kletvi i Koščevoj žetvi. Prkose usudu, pljuvaju na osudu. Raspeta nevina, ljuta žeževina, kivnima žlibina, a meni sudbina. Bolna mi milina ta Hercegovina.

Pleše bura, vječna cura, drhti golet, stijena sura vrh klobuka, kus božura obzor gori od purpura. Vije, zviždi, pjeva bura pojem sretnog trubadura nebo joj plašt od velura oblak veo abažura. Šiba, čupa, sve rastura svaki nalet joj bravura komu sveta, kom’ gadura baš začudna ta natura. Snubi more, kopno bura želi nekom biti cura ne zna jadna ma’nitura, da ljubav s njom je avantura.

Prazne riječi prazna srca prazne ruke praznoglavih. Pravo vrijeme prava krv prave pjesme pravovjernih. Zlatno tele zlatni kavez zlatna mladež zlatoustih. Čudna zemlja čudni svati čudan usud začuđenih.

Dopade te milost rasti i cvasti, na ovoj stijeni, gdje valja biti i svoj i svačiji. I sin, i otac i muž, i brat učenjak i vjernik, sudac i krvnik, ratnik i pjesnik. Samo, kako sve to u istoj koži i ostati čovjek, da nikomu suzom oko ne zacakli?

Opet ću se podići iz pepela, u osami obrisati suze, izvidati rane i ponijeti svoj križ. Ja ne jadikujem, ne postavljam pitanja, ne dvojim i ne tražim izlike. Mene je nositi, a znam – nisam sam. Sin sam zemlje, sluga svjetla, usidren čvrsto u kamen živac, nema vala, a ni vjetra koji će me pomaknuti. Izdanak sam iz koljena Hercegova, čuvam ime i baštinu roda i ne strahujem jer znam – nisam sam. Poput djeda ću zemlju u torbi nositi, šakamu ću kamen modrac drobiti, jalovo polje u Misir pretvoriti! HOĆU! Riječima, rukama, srcem, umom, ustrajan, nesalomljiv, prkosan! HOĆU! Dugujem to svojim pređima, sebi i Tebi.

Tri cvijeta, tri svijeta, a jedno nebo. Tri groba, tri majke, a jedna tuga. Tri mita, tri sna, a samo jedna istina. Bez truna srca, prožderat će mržnja sva tri.

Tamo sam gdje ništa nije moje. daleko sam. Eh, daleko… Davno se dom otrgnuo od mene i ja od njega. Izmičemo se. Zaboravljamo. Otuđujemo. Putovi nam bježe na sve strane i tek se u snovima sastajemo, razgovaramo, zaplačemo… A sanjam da bosa gazim preko krša te zemlje. Moje zemlje. Paćenice. Sirotice. Stradalnice. Nesretnice i sretnice. Prebiremo po sjećanju, pomičemo, prevrćemo svaku stopu u kamenu, utisnutu na goleti i na brazdi sve do jutra govorimo i plačemo, tugujemo u snovima ja i moja Miljenica, ljepotica…

Život je tragikomedija u tri čina s puno suza i smijeha. Zaplet slijedi pred pozornicom svijeta pokaži umijeće, istakni se. Pobijedi taštinu, zauzdaj pohlepu, budi srce koje krvari za druge. Učiš živjeti, živiš da bi naučio. U zadnjem činu ipak si neznalica. Sve od sebe daj. Ne štedi se. Zasluži gromoglasni pljesak, nek nadjača topot munja i grmljavinu oluje. Ozari se na zapadu s kapljicama duge razlij se rumenilom na zalasku s onu stranu dok su oblaci još crveni i plavi ko zadnja plam žerave prije no zgasne. Stigneš još pobijediti sve vjetrenjače, moj Don Quijote. Stigneš pobrisati krug samoće, moj hrabri Buendijo, na zalasku s onu stranu dok se oblaci još rujno žare od zadnje svjetlosti prije no što zgasne. Moj mali prinče, jedan te crveni cvjetak čeka i treba zasluži pljesak, nešto te gleda, i anđeli i arhanđeli.

Volim kasno ljeto Ljeto na izmaku Blagost sunca na koži Na dlanovima Volim mirnoću jutra i podneva Neopterećeni njegovim krajem Onu tihu sjetu za njim I radost čekanja nekog novog Bit će ih mnogo takvih O znam! Nikad istih! I svako će biti neponovljivo Drugačije Bit će uzbudljivo i svoje A opet samo tvoje U divnom novom nastanku Trajanju i na izmaku Divno je dok im se raduješ Nadaš im se I siguran sam da će biti drugačije Možda ne tako dobra Ne tako lijepe Nije ni važno Bit će nikad isto Kao ni ti Kao ni ljeto i ti zajedno

Na djedovu grobu ne gori svijeća. Nema križa nad glavom. On niti nema groba, tek smokve crnice korijenje za uzglavlje. Ime mu je zamuklo u strahu, lice izbledjelo u suzama i nestalo. Sve je nestalo, osim krvi što je prsnula po kamenju, što tuče u mojim damarima. Viđao sam njegove ubojice, imali su bijele prste i blijeda lica. Tražio sam strah u njihovim očima, nadao se kajanju, da bih oprostio. Pomiren, pomislih kako živi koji je ubio i kako će u zemlju, kad ga smrt u njoj čeka.

Bog dao, Bog oduzeo, rekoše seljani. On nije u Boga vjerovao. Križali su se da odagnaju kletvu zbog radosti što mogu reći pokoj mu duši. On bi rekao slava mi. Seljani su ga nosili na rukama. On je njih nosio na duši. Tiho su gazili za sandukom. Njemu je bilo važno da je na čelu kolone. Zakopaše ga u zemlju hrvatsku. Njemu bi bilo drago da je crvenica.

Kolovoz gasne, otok oplakuju valovi, sunce onemoćalo, cvrčci utihnuli, tek borova smola tješi i mami. Kraj ljeta kao kraj rata bez pobjednika, preživjeli se predaju sudbini, tonu u tugu, kao u more rastrgani brodovi poslije bitke. U parku kraj groblja pomoraca počivaju palme i čempresi, sjeme im oceane oplovilo iz njega nikle njihove duše. Miruju za blaga vremena, gore, u vrhovima stabala, a s burom divlje mlataraju granama, kao rukama utopljenici. Obilaze ih ptice i mi smo ih obišli, s mišlju da je sve moglo biti drukčije i s istim osjećajem poraza, koji nijedna pobjeda neće izbrisati.

U bronci ih Iliri čuvali, Daorsi, Skunasti, Dalmati. Gradine zidali, pod gomilama mir tražili, na Jurjevici, na Osoju, na Buturovici. Od juga Rimljani dođoše: Lucije Herenije, Lucije Domicije i njegov brat Gaj. Naronitanci, Veterani sedme legije. Poslaše ih carevi August i Tiberije Vrata čuvati, zemlju raditi i selo graditi – Pagus scunastici. Mir su tražili, pod brdima, pod kaduljom, pod kamenom. Klesali na kamenu slova, imena i godine. Od bure Hrvati dođoše, nađoše Skunaste, Rimljane,Broncu, slova i križ. Zemlju su kopali, pelinom se sladili, mir tražili, stećke klesali, tvrđavu zidali, križ nosili. Vrata čuvali, da ne prođu vuci, da život ne prođe, a da ništa ne ostane. Ostali su na Vratima, u Vratima, u bronci,u kamenu,u dubovima, u vrisku, u nama. Dadoše nam život, dušu. Križ nam ostaviše nositi. Vrata nam dadoše čuvati, da ne prođu vuci. Da ih pamtimo, da im suzu podarimo, molitvu zaustimo. Da nam lako ne bude a pod teretom ne klonimo, da Vrata djeci ostavimo. Od juga Ljubuška, od bure Mostarska Vrata.

Kuća, prokleta bila, ta mračna, ljigava sila, kuća, mene želi, osjećam dah ledeno vreli. Ušla je, mrak, trebao bih osjećati strah, ali, dok napuštam života vir, osjećam pakleno tihi mir. Dodiruje me, koleba me, ipak, uzima me i odnosi, duboko u tamu, sve dalje i dalje, u vječnost…

Lice, ah to lice, htio bih ljubit, nježno, blijedo, puti prozračne, na usnama rumenim do smrti sretan živit, kako crvene su i sočne. Ramena oblih i vrata nikad se nasitit neću, osjećaju zavist i zlata, pogledu dijele beskrajnu sreću. A grudi, jedre i rujne, te dvije prelijepe grude, oblinom kroz haljine bujne, u meni ogromnu čežnju bude. Struk djeve bajne mogao bih gledati dan i noć, ta njegove su linije sjajne, to i nije stuk, to je san. Sljedeću krasotu preskočit bih htio, mada, najviše mi je mila, o njoj govoriti i kad bih smio, to tek bijedna imitacija bi bila. A noge, duge su, božanstvene, dostojne divljenja mog, lik te čarobne žene kao da je pravio sami Bog!

To lice blesavog osmijeha još i danas zauzima cijelu ulicu šetajući našim gradom ne znajući ni za trenutak gledajući moje oči da su moje riječi odijelo nečega što nikad neće biti, kao prazan rukav jednorukog dječaka.

Miriše mi proljećem davne 1967. kad zaplakah u rodilištu moga grada. Glavom prema dolje i nogicama u zraku isprepletenim s prstima babice Anđelke. Najprije zaplakah glasno, da majka odahne, a onda oslobođen viška pupčane vrpce, povukoh na nos i usta miris koji opija, zavodi i hrani! Pomirisah Ljubuški! Pomrisah asfalt što će se topiti na vrelini ljeta, pomirisah vrevu starog pazara ponedjeljkom i balegu magaraca iz „posrane ulice“. Pomirisah žuto zlato iz kolone na ulazu u „duvansku“ i gulaš kod Bore preko puta „velikih letava“. Pomirisah bukvar i veseli torbačić iz knjižare i vijence od ježovine, što se pod nokte uvlače do krvi, koja se miješa sa suzama za pokojnicima. Pomirisah knjižnicu na mjestu gdje se sada kočoperi prekrasan hotel i slova i riječi pomirisah što će me tako uporno pratiti kroz život. Pomirisah grad. Draču i cmilje, kadulju i vrisak, pelin i med, slatko od dunja i gorko od sudbine. Pomirisah život! Kako mi miriše život? Miriše mi ljubavlju i nadom, od koje nikad neću odustati. Možete me vrijeđati i ponižavati, možete mi imputirati sve ono što nisam i što nikad neću. Ja ću se opet nadati i ljubiti. Mirišem i večeras ovaj svoj grad i njegove ljude, sve njegove ljude prosute sudbinama diljem planete. Mirišem i znam, gdje god bio, bilo koju zemlju gazio i jezikom se služio, samo onaj prvi miris kada te oslobode pupčane vrpce, a ti povučeš iz sve snage i pomirišeš Ljubuški. E, taj te miris prati i pratit će te dok dišeš. I, da – Nemoj nikad pokušati prevariti svoj grad! Ljude možda i uspiješ ( nemoj ni njih, molim te), ali grad ne. On nas prepoznaje po mirisu, baš kao i mi njega. I nada nam se, baš kao i mi njemu! Kako miriše Ljubuški? K’o ni jedan, jadan ne bio!

(grad koji trpi) Nazivali su te vukojebinom. Vrijeđali te. Govorili da si zaostao. Da si prljav. Da smrdiš. Ljude tvoje kozojebima nazivali. Iživljavali se nad tvojom poviješću. Rugali ti se. A nikad te vidjeli nisu. Nisi se bunio. Stajao si kao i uvijek. Miran i razapet. Ispod Butorovice sive i tmurne. Živio si svoja proljeća. Dahtao svoja ljeta. Isplakao svoje jeseni. I drhtao sa svojim burama (veleškom posebno). Trebižat te plahi u jutra hladna jorganom od magle ušuškavao. Gađali te iz VBR-ova. Avionima te bombardirali. Djecu ti otimali. Ubijali. Kvrknuo nisi. Ljude ti ponižavali. Raseljavali te. Čeda tvoja u tuđinu protjerivali. Drugačijima te naseljavali. Mržnjom te dojiti pokušavali. Govorili ti da si zao. Glasa pustio nisi. Spomenike ti rušili. Crkve skrnavili. Nad minaretima se zgražali. Branili ti biti ono što jesi. Nikad se, ljutio nisi. Govorili ti da si Vlaj. Da si Škutor. Balinlukom te nazivali. Kamenu se tvome smijali. U koščato ti lice pljuvali. Sramotom te tvojom škropili. Trepnuo nisi. A, da su te samo jednom vidjeli. Omirisali. Da su se samo jednom vode s Gujiste napili. Otrijeznili. Da su samo jednom u Trebižat zagrnutih nogavica zagazili. Uzdahnuli. Eh, da su samo jednom. Znali bi kakva si gromada od kamena. Frajer. Tih i svoj. Spreman živjeti i nadživjeti svaku nesreću i bol. A da trepnuo nisi. Zato si moj!

U tom trenutku sve su moje pjesme odletjele u nebo. Ne mogoh se ni jedne sjetiti. Nek je proklet totem zaborava. I pjesme i sve postade nebitno. Jer, upitala si me dražesno: „Zašto si uzdahnuo?“ O ne, ja ti nisam smio odgovoriti. Poeta je napokon po prvi put u životu bio razoružan. Samo sam tada poželio uhvatiti svoje godine za noge. Htio sam ih barem na tren usporiti, malo, samo malo da me sustigneš. Napojen tom ljepotom Osjećao sam da mogu iz kamena vodu istisnuti. Odisej je po prvi put osjetio strah. Ljepote beskrajne se uplašio.

Jučer mi je bio rođendan, a nema veze s mojim datumom rođenja. Jer tu na postelji sadrenoj. U kolijevci modre rijeke sjećanja se kupaju u pjeni. Sreo sam jučer neke ljude, doduše malo deblje i starije. Jedan kaže da ima kamenac u bubregu drugi da ima dvoje prekrasne djece. Kupaju se tu u vodi našeg djetinjstva i mladosti. U vodi koju grije kamen sivi. Kamen koji je pred prsnućem od sunca i kojeg često psujemo. U svakom balončiću jedna uspomena. Vrisak usplahirenog djeteta, u groznici uživanja. Miluje mu tijelo voda Trebižata. Zamirisao mi posuđeni kukuruz sa žara i karpuza izvađena iz brzaka, hladna i crvena. Mirišu kavada i paradaiz začinjena s malo soli i mnogo nostalgije. Zamirisala mi mladost i ljubavni sokovi iz predvečeri s usnulog kupališta. Red ljubavi, red čednosti, djetinjstva i mladosti. Naslagano k’o baklava bajramska. Jučer mi je bio rođendan. Sjećanja naviru ko voda s izvora Peć mlini. Dugo toplo ljeto godinama u meni traje a ja još uvijek iz slapa u Pjenama ne mičem. I svakog trenutka pristižu momci djevojke sa Hak duvara, pokupljeni fićom koji stenje jer se našlo „mjesto više.“ Ima li iko dolje?! – skakač pita pred zalet. Zalet, odraz… a ja još uvijek u zraku. Ne padam odavno. Vrijeme stalo, zaledilo se u mojim grčevitim htijenjima da se vrijeme vrati. Ima li iko dolje? Ima, nekih ljudi koje ne poznajem. Uvijek neko ima, a Jaza nema. Obrasla ga šaš i trska. I snovi i uspomene.

Ne diraj me ako je moj pogled zakovan negdje u nigdje. Jer, tada nisam na ovim ulicama. Tada su moje želje potkovane kao konji što njihova kopita sitniše kamen na našoj kaldrmi. Tamo na razmeđu civilizacija njihova kopita su gazila kroz jedan grad što i sada postoji. Ne kudi me što o njemu pjevam. I drugi plaču za tim vremenima samo na drugi način. Jer u tome gradu mnogim je pukao zumberak mladosti i djetinjstva. Jedne ružne godine kad su budale postale pametne. Stalno vidim gužvu u staroj ulici pored Hak duvara i omladinu s osmjesima. Ponekad vidim Maru a pušta u kino djecu Ljubuškog. Džabe, onako radi sebe, s osmijehom na usnama. i Hajrušku vidim,maše s novog bicikla. Kaže: Na poker aparatu mu se posrećilo. -Je li bilo? -Jes! Ubo! –kaže. I ne mora više da radi. I vidim Lazu. Ne kleči više. Ne moli se Bogu silom. Uspravan k’o jablan. k’o Roki uz pobjedu podigao ruku. Drobi me prošlost ko stijenu u kamenolomu. Patetika i radost izmiješani k’o Đezina Boza. Nisu ove ulce zaslužile zaborav.

Zvijezde, gledane iz potkrovlja, su uobličeni listovi blijedo-zlatnog papira na nebeskoj kulisi. Mogu li im odoljeti? Ako se prepustim ponijet će me sa sobom. Što će od mene ostati? Znam svatko može poletjeti ali samo neboskloni mogu ponovno sletjeti. Kako me onda mogu pratiti dok se, sklon puti i tvari, rastačem i pretvaram u brzinu od koje sagorijevam ostavljajući užarenu mrlju koja polako gasne u nečijim očima uprtim u nebo.

dodiruje te vjetar. uzdišeš, šutiš, odolijevaš sve dok te noć ne počne gledati. došla je bez pozdrava. tiho. nije se zadržala toliko dugo i široko da bi ti se izgubio svaki trag. prepoznajem tvoj smijeh. ako krenem za njim sigurno ću te pronaći. sva ta mjesta na kojima te nalazim čine mi se tako obična i poznata. jedino si ti svaki put drugačija. neobična. samozatajna. moje si more puno soli. moja si molitva bez riječi. obla je i topla tvoja punina.

(CASPAR SE VRAĆA KUĆI) U mome kraju gdje cvijetovi cvjetaju behar miriše teče rijeka u kojoj smo se kupali sve je tako lijepo i ptice pjevaju u mome kraju u mome zavičaju Tamo tamo gdje žive moji majka i otac stari, sami čekaju na me i plačno gledaju djecu što na putu galame s punim ustima kruha i salame Ajme sve je tako dobro u mome kraju u mome zavičaju gdje me svi poznaju tamo gdje sam se rodio u kući u kojoj sada žive samo moji stari roditelji i čekaju na me

Ja bih najradije sve zaboravio. Svega bih se odrekao. Sebe ponajviše. Kada bi moja samosvijest mogla postati samo svijest, Ja ne bih više bio ja a vi ne bi bili drugi. Ali to, ako zanemarimo tri i četiri, ni pet ni šest i ne bi bio bog zna kakav svijet. Recimo: žurio sam da ne bih došao na vrijeme posrćući usput kraj svakog drveta kao da sam baš morao preći toliki put koji ionako nije vodio tamo kamo nisam htio ići Ili: zašto želiš preko svejedno je na kojoj si strani muči te pitanje angažmana ovo nije pjesma – govorila si ovo je priča koja puno kaže nema potrebe dalje objašnjavati od velikih riječi boli glava

ljudi ljudi idu pogrešnom stranom ulice pogrešnom stranom ulice ljudi idu u krivom smjeru postavljaju teška pitanja pada kiša kako proživljavaš sve ovo draga Helgo što ti znaš o jutru ustaješ u podne skakali su po prozoru a oni zapravoi nisu vrapci hoće li Tedd to saznati prije nego umre njega svi vole zašto uopće mora umrijeti bojim se što ja znam o smrti

Počinjem odlaziti. Pokušavam otići. Moj mir je nemir isto tako stvaran kao i vaša zbilja od mira. Uvijek na trenutak zastanem pred tako općim mjestima kao što su nastaviti misao ili pružiti korak. Premda svjestan da moram živjeti po inerciji. Barem monotoniju ne moram tako slijepo slijediti. Ionako se ništa neće promijeniti. Najviše što mogu učiniti (iti titi titi iti) je to da prijeđem u slijedeći red i pokušam nategnuti još jednu strofu kako bi pjesmu bar priveo kraju.

U tuđinu kad sam pošla zaplakao otac gorko: Nek ti sretno bude, kćeri, ti ćaćino milo oko. U tuđini tebi neće kao ovdje lijepo biti. Kad se sjetiš svoga kraja ti ćeš gorke suze liti. Budi, kćeri, uvijek ponos svoga roda, zavičaja. Neka uvijek u tvom srcu bude naša kuća stara. Dok mi otac govorio padne bolna suza vrela. -Uvijek, kćeri, ti se sjeti iz malenog da si sela. Nemoj, kćeri, zaboravit’ gdje ti majka život dala, ovaj tvrdi kamen sivi, staru trešnju kraj bunara. Sinovima svojim kaži gdje su žulji oca tvoga. Prenesi im običaje i vjeru u dragoga Boga. Nek’ te, kćeri, u tuđini na zavičaj ponos krasi. Uzdignute glave reci Hercegovka prava da si. Opet jednom ti se vrati gdje smo nekad sretni bili. gdje su tvoji pradjedovi svoje kosti ostavili.

Godine su mnoge prošle otkad odoh iz svog sela. Kad se toga sjetim, tad niz lice kane gorka suza vrela. Mislila sam u tuđini da ću ostat leto, dva. Srce pati, kosa sijedi, prođe mnogo godina. Često sanjam kako pijem hladnu vodu sa bunara. Ispred kuće nježnim glasom doziva me majka stara. Sanjam staru izbu i ognjište i molitve nježne zvuke. Na kamenu svakom vidim svoga oca vrijedne ruke. I ograde sanjam često, klanac, lozu kraj solara. Svakog dana u tuđini meni fali kuća stara. Stari orah ispred kuće jednu tužnu priču piše. U toj kući sada nitko niti živi niti diše. Samo lastavice svoja gnijezda savijaju ispod krova. Zraka sunca pozdravlja je kada sviću jutra nova. Svaki kamen jeca, plače i sinove svoje zove da se vrate, zapjevaju kući staroj pjesme nove.

kapljica rose na hladnu kamenu tokovi riječni koji nikad ne usahnu zrake sunca u jutarnjem plamu sve zvijezde neba što obasjavaju tamu sve radosti i suze što u stihove ne stanu zemlji mojoj pjevaju slavu

dublje od ponora i rijeke, glasnije od zvona i groma u praskozorju, sjetnije od cvrkuta slavuja, odjekuje jezik moga naroda! Zasijan je iznikao kano cviće srid tuđine. Osluhni da čuješ pjesmu spjevanu samo za tebe, da te kroz život vodi, moj jedini sine!

U tišini pod vedrinom neba usamljen humak, prazan okvir odlutale duše… Uklesano slovo grobnom tišinom svjedoči istinu o prolaznosti…

Poveži mi oči i vidjet ću… Poveži mi noge i hodat ću… Poveži mi ruke i molit ću… Poveži mi uši i čut ću pjesmu. Kroz slike bez granica na obzoru.

Uzmi u ruku pero! Duši svojoj postani sudac koji po pravdi mjeri i vaga. Izvuci tajne, strpnje i želje, ne boj se mašti dati na volju. Osjeti miris zemlje koja te sinom zove! Sve imaš tu, u grudima, oku i na dlanu.

Uspomene spremljene u pjesmama, skrivene pod žalom tišine, stisnute u kutku zaborava.

Sama sam. Zalutale misli u dubinu sjećanja… Pribrah po svakom libru ispunjenom srećom i tugom. Svi me izdali…napustili… Ostale su uspomene i tračak nade u tami života. I sjena. Moja sjena – jedini prijatelj! Tamničar svih mojih tajni. Vjerni pratilac do kraja života, koji me nikad neće iznevjeriti.

Čovjek zavišću vođen, Na koncu izdan i od sebe samoga. Jer, bio je samo samom sebi sluga.

Misli su vlasnici mogućeg i nemogućeg. Nesputane u pustolovini, ne poštuju okove, nemaju ključeve, ne poznaju granice, dublje od dubine, više od visine, mutnije od kala, brojnije od žala. Vedrije od neba, najviše što treba, da obasja lice, zbliži trepavice, zaiskri osmijeh i učini da nestane podlost i grijeh!

Lahor se igra bujnim granama kostjele, golica je nevidljivim prstima, a ona se izvija i meškolji trepereći od radosti.

Ispod čempresa, ispod neba modrog zauvijek ugaslog sunca za tebe, što vječno na zapadu spava za tebe na jednoj, hladnoj strani svijeta spokojno ležiš ti. Ispod trave jutrom orošene u sjenci vremena pokošene godine tvoje spavaju; počivaju vječni mir. Počivaju u vremenu što za tebe neumitno stoji u mračnim danima, u sjenci budućnosti zauvijek zaspale u tebi.

I noć ima svoje ruke, pa grabi za sebe ono što želi. Jutru ostavlja sunce u zagrljaj i poneku zvijezdu što nježno treperi. Ponekad je mirna, ni daška vjetra nema, samo mjesec luta preko oceana. Gdje li snuje? Zašto šuti? Gdje se skriva preko dana? Iza nekih golih brda ponekad se zvijezda smiješi, da će nove noći doći ostaje joj da se tješi.

U polumraku stojimo sami, tišina mi govori sve. Stojimo skupa lice u lice iako je nema, ja vidim je. Kroz prozor gledam nijemo na ulicu što svjetiljke je krase. Reci – voliš li me, -zašto se osjećaji gase? Znam da svemu je kraj i među nama nema više ništa, samo još jednom ruku mi daj. A za mene reći će kiša – zašto mi oči gube sjaj?

More, to more, prekrasno je i ovaj dati nam dan. More ko zrcalo glatko je prekrasan to bijaše dan. Spavaj, spavaj i snivaj blistavo sunce i sjaj. I ne daj da tuga odnese ti san prekrasan to bijaše dan. U zoru ranu probudi se, i poslušaj cvrčka glas. Prirodi šapni kao kroz san: Čeka me još jedan dan!

Ne spominji proljeća Davna u meni, jer U njima odavno nisi ti, A ni tvoja duša – s lica dva.

Pjevao je toga jutra mali slavuj zlatnog glasa, njegov pjev je svom milinom cijelo selo zatalasa. Slušalo je cijelo selo rajski zvuk iz malog kljuna, melodiju kakvu ne zna izvest vrana, svraka, žuna. Ali, tek što pjesmu ovu bijesni lovac netom začu, puče puška – probi krilo ovom malom rajskom pjevaču. Obliven toplom krvlju mali slavuj pusti suzu: „Kome smeta moja pjesma kada stvaram divnu mjuzu?“

Susjed je napravio ogradu na pola moga dvorišta, bacio je pogled crtajući preko pola moga krova. Oca smo zakopali, a ja sam otputovao da ne bih unesrećio susjeda. Nikla je moja breskva iza njegove ograde. Nisu je ni ptice popile. Moj susjed svoju djecu vinom zalijeva, a ja putujem.

Grmi nada mnom raspuknuti svod: Probudi se iza sna jer nećeš čuti opomenu. Moherasta nada ni tople cipele od riječi neće te spasiti ledene jame što ti je Moira kopa. Tebi pripada i s tobom će to olovno blato sa zemlje dublje u zemlji ona zasuti vremenom. Ne nadam se govori moje čelo iz znoja.

Opet će otići da se vrati bolji od mene i da me zaključa u neodobravanje i ljubav. Otoci nisu dobro čuvali luke u kojima sam ga pronalazila.

San, medena košnica od saća od kose upredene. Htjela sam ukloniti sve zastore s prozira iza kojih se živi, pa sam sanjala kako mi iz očiju plavi voda zemlju kako mi tijelo rastače; preko koje su me lako nosili, preko vode, još prije nego što je bonaca nestala u viru kozjih rogova.

Na križ nataknuto ogledalo razapeto i križ zaboden u zemlju svo je drveće što u mom vrtu zrije. Mogla bih ga jednog jutra probuditi slomljenog na buri. Najljepše je u njemu vidjeti prijatelja koji dolazi i crveno sunce s istoka. Ja ću napraviti vino. Sin kaže: Popit ćeš me u vinu. Mogao si zaželjeti bačvu od mene!

Neobjašnjiva je sila pogleda kad mi on postane inspiracija. U igri ja držim konce i puštam ih samo kad poželim. Egoistična do beskraja, sretna opojno. U mojoj si vlasti, plutaš mirno, ali bespomoćno. Bacam te svojim ahatima silini valova i ljuljam pogledom punim iskrica što pucaju, pucaju među nama, a kad poželim prestati lupit ću tobom o hridi užarene suncem da se s morem razbiješ, kao naša zajednička sijalica koja pregori za tren.

Kad vjetar puhne gnijezdo zadrhti pa se njiše pa se smije, vjetrom vrišti pa se njiše, sve više i više dok ne zastane. Ali, kako ne pada? Staro gnijezdo na visokoj grani poduprto snagom samom voljom prkosi odupire se vjetru. To sam ja!

Moja mala sjenko od papira pomjeraš se nježno u svom mudrom hodu. Sunovrat se smiješi u obronke noći. Tražiš osmijeh bez napora, oslikavaš ispunjenje sretnog bića. Moja mala sjenko od papira u odlasku zboriš hodom mudraca, riječi su ti niske neprocjenjivih bisera, daješ lice mjesecu, pružaš dušu noći poput ove… Kako li će biti kad dan osvane a ti ne ostaneš?

U grotesknoj tišini obične noći kroz listove nepomicane vjetrom ne vide se brojne ljubavi procvale. Zagrljaji izljevom nježnosti izazvani. Ne vidi se tuga ni krajnji krajevi ništa se iza ne vidi a sve to postoji i ponekad iz gustih krošnji proviri makar nakratko pojavi se i kao let ptice nad običnim stablom prostruji a čovjek se opet, začudo povrati od gubitka ljubavi i od žalosti. Dan prilagođavanja.

Ponekad si, mjeseče, kao motiv osamljena slikara gustom sjenom zaklonjen u teškoj magli zarobljen nestvaran. Nemaš ni krake ni odsjaj na rubovima sjajne kugle. Tmasta si mrlja, mjeseče, na zastoru noćne tuge. I žalostan se činiš, mjeseče, sam, bez zvijezda okolo, bez svog mjesta i puta. Ponovno smo sami oboje: ti nepomičan ja ugasla.

Prazna stojim nad mozaikom nepoznala lika: života. Urezi na okviru I slika mi poznata ali slika nema strankinja. Držim dio sebe na dlanu spremna baciti se u Prazno iznad čega visi noć. U onu prazninu koja sliku plavi rađajući dan da bude posve cijela bez šavova i ruba pogledu svakog oka otvorena. Slika strankinja.

Na kratkim odmorištima između najjačih vjetrova stojim i čekam nove nalete. Sigurna sam neće me progutati. Niti zaobići. Samo će me dotaknuti.

Mi smo samo vrapci na grani k’o u crtanim filmovima s mjesečinom u poleđini. Sanjamo poneseni rečenicom „…i tako su živjeli sretno do kraja života…“. Utapamo se u odgađanju živimo za danas jer sutra nas možda dživ dživ nema.

Ja nisam samo oko koje vidi ljepotu neba i nisam samo uho koje čuje cvrkut ptica niti sam samo nos koji miriše svježu kavu. Ja sam nešto više… Ja nisam samo ovo tijelo, već sam svoja vlastita dubina. Još uvijek me gane tuđa dobrota. Ja sam i kamen i sunce i rijeka. U ovom svijetu lažnih maski, kava na izložbenim terasama, lažnih prijateljstava i interesa, ja biram mir i ljepotu duše. Jer, volim prostodušnost, nego oholost i ego, ljudskost i ljubav nepatvorenu, čistu.

Volio sam s tobom u suton šetat po rivi staroj što povijest pozna kad prva lampa svjetlošću zasja kad noć je zvijezdama obasjana Sjeli bi tada u kalu staru a vjetar ti kosu u moje lice nosi dok ljubiš me nježno, oči ti sjaje a jugo nam mirise s mora donosi Kod kamene kuće, na klupi maloj gledali često kako sviće zora kad ribari dođu i galebi s njima volim te najljepša ženo s mora

Poljubiš me i onda namigneš iz postelje ko srna nestaješ ja ostajem, u mašti nekog drugog svijeta… Kad nemir se pojavi u nama kad srca su ranjena ranama nasmiješiš se, i to je sve što meni treba Zora, zora sad sviće nova zora zora, sad su mirna sva naša mora zora, zora u našem stanu miris dunja zora, zora, nestala je sad svaka sumnja Sa tobom, ja ostajem zauvijek za mene si rođena oduvijek I na sam kraj, nek nas odjene nova zora

Dok živim i moj dah traje mislim o njoj, ljubim je i kad dah bude sve teži a jesen života stiže (dani starosti) želim biti u blizini njenih očiju koje sjaje i toplinom me griju Želim da ona bude čudesno lijepi cvijet na putu mog života čijoj se ljepoti divim čiji miris mi uzbuđuje čula sklapam oči i tonem… …polusan, gubim svjesnost… A kad se probudim samo je grliti želim poljubac blagi… blag poput ljetne kiše koji joj kaže sve

Užareni željezni svijećnjak golica oči svojim poetskim ukrasom, udahnjuje živahnost prošlosti crven od srdžbe zakovan u srcu crvljivih osjećaja Komešanje, jagma tijela povijenog od godina, pušta na volju suzama dok oblak u prolazu baca sjenu Otimaju se provrvjela sjećanja k’o muhe što se hvataju za lijepak i hoće skvasiti nepromočivo srce Titra izraz igrajući se na užetu u opreci sa zakonom zbog nasilovane savjesti Mrtva tijela padaju iz oblaka, a užas leži bačen na smjetljištu imrtav Crne sjene k’o tinta u letu ptica i koracima zvijeri Vrag prži dušu dok noćni dah – svjež diše u oči

Spređena paučina pada na oči koje stalno zure u jednu točku: Umišljene ljudskosti i podignutih noseva u zraku Neumorno gibanje života, naborane mržnje i čokoladnoga zraka Zaboli i u srcu i u mesu promatrajući tako smršeno računovodstvo čovječanstva pritajena klica svijesti vapi za božanskim balzamom koji će iscijeliti ispucali plamsaj duše Svjetlo svijeće drhti od straha, poput ptice otprhne i ugasi se osjećajna mašina kao kotačić u utrobi sata S bijelim leptirom osmijeha u gnijezdu sabrane tišine staje grgoljanje želje dočekavši prašuljak vječnosti

Kristalno jutro utkano u škrti kamen, u umjetnički doživljaj unesi svoju ideju, svoju misao i poruku. Kolorit zavičajnog krajolika jedinstven je pjesnički projekt, naboj dojmova i značenjske punine. mukotrpno dozrijevanje snopom nebeskog svjetla obasjano, duhovno vrenje, bogatstvo izričaja u svjetlu osobnog iskustva. Sin hercegovačkog brda prima darove milosti kojima ga obasipa Bog, čvrst i nezamjenjiv oslonac trnovitog i kamenitog uspona.

Uzgajaj nadu i ubrizgaj je u dušu! Rastopi duhovni led i zaodijeni se neraspadljivošću! Sagradi duhovnu kuću i prokopaj kanal milosti! poput paučine ljubavlju obavijaj pojedinca! I mrtva nada uskrsne plemenitom krasotom, rumenilom zore, blista ko kapljice rose u poluzatvorenim laticama cvijeta. Život je k’o klas žita, vlat trave, zdenac, vrt, aleja, promenada, gaj, životna oranica i livada ako je uređen razumno i ukusno. Nemoj djelovati sitno da se očima ne razabire, niti udijevati nevidljivu svilu djela u nevidljivu iglu! Krijepi duh molitvom! Poljubi Božji skut i dodiruj ga stalno kao što more dira hrid!

Volim te, beskraju moj! Izluđuje me svaka misao na tebe. Želja me na komadiće cijepa, zanos u oblake povija. Ti si sve ono zbog čega mojim venama divlja krv kola, mirisno jutro u želju pokriveno, nježna večer koja spokojno diše. Ti si moj razlog vriska u vjetar dok mi ukopan korak od tebe unatrag ne želi. Ti si Ja. Zbog tebe se ne odustaje. Zbog tebe nema natrag. U prošlost se ne okrećem. Samo zbog tebe hrabro životu prkosim. Nijedna osuda te iz mene iščupat ne može, nijedan podsmijeh mi neće srce nedoumicom zapljusnuti jer u tebi, dušo, moj život svoj smisao pronađe i s tobom živim sve ono o čemu moja duša cijeli život sanja. Ništa na ovom svijetu moj život ne oboji radošću kao tvoj otkucat na grudima mojim. Volim te, beskraju moj!

Sve si što mi treba Pjesma moje duše Volim svoje blago Svjetlije od najsvjetlijeg sunca Moj si najdragocjeniji dragi kamen Rubin što u mom oku sja Opal što se u srcu nastani Smaragd što se u kosi zaplete Glas od kojeg zemlja drhti Šapat riječi koji nadglasuje Šumni sunovrat vodopada Oblak što zemlji blagodat daje Sve što duša zamisliti može Sve što čovjek U ludom snu Zna odsanjati Sa željom da zaboravi Stvarnost Jer u tom snu zaspati želi Zauvijek

Bože moj, hvala ti što mi njega darova! Što me u njegovu zipku sanja položi! Hvala TI što moje srce slapom ljubavi okupa, a dušu u njegov topli dom useli Bože, o moj Bože, da sutra umrem ni gladna, ni žedna s ovog svijeta neću otići, jer i duša i srce njegovom ljubavi natopi!

Ljubav se čuva kao pijesak na dlanu. Ne smije se stisnuti da se ne uguši. Ako se prsti rašire – iscurit će! Ako ispružimo dlan – vjetar će ga otpuhati! Dlan neka školjka bude da se u srebro pretvori. Zanosna trajnost grijat će ti dane srebrom okovane!

Želim biti tvoj početak i kraj blagi trzaj na usni tvojoj kad me u daljini ugledaš dok ti u zagrljaj trčim. Letim s tobom. Zvijezde brojim dok mi oblaci dušu miluju. U tebi ima širine u kojoj moje nebo sretan život živi. Nikada umrijeti neću jer u pjesmama tvojim vjećno ću da živim. Besmrtan je onaj koji zlatnim perom jave svoje snove piše. Samo hrabri nađu hrabre jer u njima iste duše žive.

Idi vjetre leti vjetre i reci mom dragom. Idi i igraj mu u kosi. Tvoja snaga nek mu bude nada. Idi vjetre, reci mom dragom koliko ga samo volim idi i reci da se za njeg molim. Idi vjetre, reci mom dragom ne igraj se svojm snagom reci mu da ga volim i da njegov povratak čekam idi, ne gubi vrijeme igrajmo se u njegovoj kosi.

Ako si ikada volio onda možda znaš kako je meni svakog trena. I zašto si se uopće pojavio tu? S vremena na vrijeme nama je lijepo ali živimo li samo za to? Zašto si se uopće pojavio u mom životu i ima li tvoje pojavljivanje smisla? Jer, što ćeš ti kada ponovno odem?

Bila sam opet na mjestu našeg nemira gdje smo bili dio svemira. Dug je bio život u kojem sam te pratila zbog tebe sam trnje gazila duga je staza kojom sam te tražila Bili smo dio svemira usred tog nemira. Ali, rekoše li, samo se jednom voli neka boli, neka boli! Gledam mjesto našeg nemira gledam mjesto našeg svemira.

Ne znamo mi mali kamo nas putovi vode. Rode li se naše duše ponovno kad tijela strunu? Niti umiru li naši snovi s nama? Kamo smo se zaputili zašto nas samo gitara rasplače kao da stvorena je s nama?

Navikneš se na neke ljude, lijepo i s radošću u srcu, ali učini se tako kratko. Onda se moraš odviknuti, jer život donese neku drugu priču, neke nove odluke i daljine. Neku drugačiju temu, od one na koju si navikao i poznavao kao samoga sebe. Skoro! Bude čovjeku žao, jer nekih ljudi ostaneš željan cijelog života. Otkad znaš za sebe, uvijek nešto prebireš po srcu i ne daš uspomene nikome.

Kad zavoliš vjetar koji uporno prkosi vremenu, A godine posloži u uspomene, Obuče na sebe čežnju, kao pjesnik iznošen kaput. Kad zavoliš vjetar, Kroz prste ti isklizne kao zagrljaj I uvijek za tako malo, za jedan korak. Kad zavoliš vjetar, Zavolio si i mir i nemir u paketiću od sna, A srce kroz otkucaje šuti. Vapi za blizinom. Kad zavoliš vjetar, Postaješ njegov dah. Pjesma i tišina… Nemirno more… Čežnja… Zagrlaj od sna, jer vjetar je lik i ime. I uvijek za tako malo, za jedan korak.

A život prođe tako brzo! Treba biti i ostati čovjek u ovoj dolini čudnosti. Biti svoj i truditi se sačuvati prave vrijednosti koje hrane dušu ljepotom. Suzbijati zlo dobrotom i ljubavi, jer bez tog smo prazni. Ne vrijedi nam svo bogatstvo ovog svijeta, ako izgubimo svoju dušu.

Tamo gdje ponos vrišti Ljubav ne ostavlja tragove Ne dodiruje Ne ljubi Ne postoji Umrla je!

Iz mnogih čekanja se ništa, osim samoće, nije vratilo. Tamo gdje je zaborav, ljubav ne nosi povratnu kartu. Svejedno nosi Jednom.

Ljubav ti nikad neće slomiti srce, Neće te poniziti, Neće te iznevjeriti. Ljubav tvoje srce zalijeva snagom i divljenjem. Ljubav te ljubi i prihvaća. Ne boj se!

Pusti očekivanja, neka ih ispere zaborav neka ih odnese vjetar prošlosti. Pusti ljubavi na volju. Živi trenutke. Živi život. Pusti strahove neka ih prošlost zarobi i odbaci u zaborav. Ja već jesam. Prerasla sam strahove i više se ne bojim. Pustila sam sve, sve, osim ljubavi.

Dobro je, ponekad, ostaviti sve po strani da se nemiri u nama umire i da se oluje u nama stišaju od svega onog što mi nismo, jer, kako drugačije pronaći put do sebe, do onoga što jesmo?

Svoje srce da zahvaljuje životu duši da pjeva i pjesmom neka otjera mrak oči da gledaju u Ljubav i samo u Ljubav korake da šetaju i plešu samo za Ljubav i Ljubav će doći… uvijek to učini

Zadimljen pogled, Uvijek odsutan… I mutni valovi, Neodređene tuge… U očima. Tu su da tjeraju…sve ono što se Približi malčice više od dozvoljenog… Sam u svojim tišinama, uronjen u snove… Kristalni skalpel ideala i mašte. Ponosan. Mene se nećeš tako lako riješiti, maleni… Posve nestvaran…od silueta tajni i čežnje sazdan. U pol misli zastane… Osmijehom sve sakrije. Kao oblak, za sobom ostavlja samo kišu… A preko zida visokog… Srna uplašena, Nemirima čudnim zarobljena… Predobro te poznajem… I ne idem nikud. Šapat, zagrljaj i otkucaj srca, Darovat ću ti. Jer ne znam voljeti nikoga. Osim tebe.

Zauvik tvoj, To od riči više je… Kažem, Gledajući ih… Ljubav što grije jače od tisuću sunca… I srca što u istom ritmu, pola stoljeća kucaju… Did moj sad je dite, A u oku onaj isti ponos, Od istine tvrđi… Za krevet vezan, Uvik nesputan, na poljima izrastao… I moraš se mirit. Da život je prevrtljiva ćud. A bija je prvi, vazda… Rosom se umiva s livade. Ruke pamte svaki žulj i znoja kap. A ona uz njega, I u dobru i u zlu, S naboranim licem, Koje osmijeh izgubilo nije, Nikada… Priča mu, a on je sluša… Radostan, jer zna da je tu… A proživili su patnje i nepravde, Ratove i nesriće… Neimaštinu. Ljubav kao beskraj mora, Velika i duboka…izličila ih, Snagu uvik davala. Dvi sjene u maloj sobici. jedna u drugu zagledana. A srce jedno…do kraja.

Znam da nemam svoj dom Da sam vječni putnik Znam da nemam odgovor Da sam pitanje Znam da nemam ljubav Da sam sama Znam da nisam uništena Da sam život Znam da u meni stanuje Snaga za borbu Znam da u meni poput Podivljale vatre gori Nada Znam da ni najjače kiše Neće ugasiti njen plamen

Prokleta je tišina mada se famoznom čini radi koje ti ne spozna da si motiv svake narisane slike mog života Možda sam i krišom mogla priviriti kroz guste krošnje i šapnuti ti Ali tišina razdražuje jer te izgubila Svoj ti život nisam uspjela reći

Tragam za smirajem U noći Izgubljena sam kocka U mozaiku života Oklope teške nosi nemir Bića Stvaraju protivnike U pjesmama ih gazim Izložba još poglede ne priziva Sve je samo bijeli papir Stvaranje –nemoguć čin Ja – pijanica Utopljenik u iluziji Bez ljubavi, zaostale Na početku Tko zauzima moje mjesto? Tko se krije iza pozornice? Ti, koji me ostavljaš, Podigni zastor!

Čitam pjesmu U njoj bešćutnost gori U njoj crnilo vlada Tražim utjehu Riječi su bolne Ne ublažavaju tugu Spoznajem Tuga pjesme U meni tugu stvara

Svaki put kad spustim ruku, piše crno. Nema ništa drugo – šuplje su kosti pera. Što je u meni, poteče kroz trsku i nikako da odlučim da to ne radim više. Ima nekoliko dana otkako sam prestao govoriti. Bez radosti sam u prijevojima jezika. Nejake su njegove riječi, ali poput naravi brbljavih ptica, one me tjeraju da pričam. Tuga je pala na mene kad sam vidio da su ljudi figure od čokolade. (Šuplji iznutra.) I da slatki oklop krije samo zrak. Moje čelo sad je hladno, i ja šutim. S pticama je pobjegla i moja misao na Boga. Zato je moja kuća sada tamna. Svjetlo u nju ne dolazi s neba, već kroz ulje drevnog znanja. Ono tjera mrak, a ne rasvjetljuje. Ima samo jedan razlog zašto bdijem. Jednog sam dana uhvatio zraku svjetla na udicu od bijele slame, dopustio joj da uđe kroz staklo i spava kraj mene. Ona tu miruje kao iskra kojom podižem vječnu vatru kada tama postane nepodnošljiva. To je moja misao na Boga.

Sada kada se više ne mogu pouzdati u uspjeh govorim samo s nadom da svaka riječ krije sjeme svjetla. Nesiguran kao tijelo vatre, pronosim što imam. I trebao bih oprati ruke prije nego napišem išta, očistiti stazu prije nego stupim u svijet i uravniti dah da bi moja misao ostala cijela. A onda su došle kiše. Pronijele su šarenilo krajeva okruženih morem. Neuhvatljiva voda prolazi put neba i vraća se tamo otkud je potekla. Na rubu oka ja vidio sam boje i kraj neba kako ti dotiče rame. Opet se sjetih čežnje u sebi i ne znam od kojeg je mora potekla. Upisala se u mene kao sunce u kožu i kao jezik u duh djeteta. Ona mi je bila svjetlo. Na tijelo noći ja sam navikao. Naučih hodati u mraku, loviti vjetrove u stupice i glasom procjenjivati dubine ponora. Ali vidjeh dugu da ti dotiče rame. I put čovjeka negdje završava. I to sam ti morao reći.

ostanimo još malo u beživotnostima, šteta da se poremeti privid vremena što stoji. Ako dovoljno umrtvimo gibanje, postić’ ćemo vječnost prije nego nas samo osvoji. Nemoj se truditi tražiti odgovore; što će nas dvoje kad nam ponestane pitanja? živimo u procjepu sretnih vremena, nek’ ti se ispod jezika nakupi slatkoća. Zadrži razinu općenitosti i stavi pored nas zdjelu voća. Pupoljci mog jezika cvijet su u zametku, mirisne riječi ne potpadaju pod konačnosti. Tako mi odgovara samoća!

Kad se moj otac vratio iz rata ništa nije rekao samo je spustio svoje hladne ruke na moj vrat. U džepu njegove košulje našao sam praznu čahuru od metka prislonio sam je na usne kao paunovu frulu nesiguran kao sva djeca koja uče svirati prvi instrument. Ništa se nije čulo iznutra. „U njemu je umro zvuk“ – rekao mi je. Podigao sam ruke visoko kao na predaju i želio zahvati prstima u zvijezde da ispletem tople rukavice od svjetla za njegove tamne ruke.

Pred domom mog oca kameni je pod. Pod njim žive dobre namjere zakopane duboko, okamenjene kao fosili koji se sljedećim generacijama govoriti o nama. Na taj sam pod jutros naslonio glavu i slušao godine kako prolaze, sloj na sloj naslagane, kao čiste plahte, u koje ćemo umatati našu djecu. Popodne je padala kiša. Uhvatio sam jednu kap u šaku, odnio je iza kuće i spustio na tlo. Napojio sam zrmlju? ne –posadio sam jezero!

Kad se probudih u ranu zoru primjetih kapljice kiše na prozoru. Tako su umiljato niz prozor klizile, kao da je sladoled, one su ga lizale. Kad sam pomislio da su iščezle, jer na dnu prozora su bile, nove bi se istog trena na vrh slile. Kao da su primijetile da sam ih gledao, da sam se njihovom plesu po prozoru posve predao. Priznajem, gledajući ih zadovoljno sam uživao. Iz sekunde u sekundu sve očaraniji bivao. Žao mi je bilo što će izlaskom sunca ovaj prizor proći, no, tješila me nada da će s prvom kišom ponovno doći. Tužno sam mahao posljednjim kapima kiše, koje ovog jutra po mom prozoru plesati neće više. One su mi u posljednjim koracima plesa poljubac dale i lagano iščezle, na dno prozora pale.

Vinogradi tvoji najljepše vino daju. Radišni ljudi najljepšu gangu pjevaju. Sunce nad tobom najjače bije, Ali i bura najnažnije vije. Maslina, duhan, smilje, I drugo raznovrsno bilje, Rijeke te, polja plodna, Sve te to krasi, grudo moja. Kamena kuća, opanke pored čatrnje, suhozid porušen, obrastao u trnje, Čuvarkuća – koju je posadila moja mati, Murva – koliko li je stara, tko će znati, To je uspomena koju sa sobom nosim, Rodna grudo s tobom se ponosim. Vratit ću se pa makar u u starosti, U tvoje naručje položit ću kosti. Tu sam rođen, pa nek’ mi tu i kraj bude, Ne mogu ja bez svoje rodne grude.

Na plodnim poljima duhan, smilje, Vinogradi, kukuruz i drugo bilje. Vrioštica i Trebižat rijeke su života, Slap Koćuša, Kravice neopisiva ljepota. Herceg Stjepan stara tvrđa na vrhu brda, Satkana od hercegovačkog kamena tvrda. Bigeste, stećci, sveti Ante te Kata sveta, Podneblje blage zime, bure i vrućih ljeta. Radišan čovjek, najveći je biser ognjišta moga, Uvijek spreman zagangati iz sveg glasa svoga. Vino, pura, raštika je od davnina naša hrana, Ljubuški, grad moj, zemlja od Boga dana.

Grobove je prekrilo raznobojno cvijeće. Tminu je odagnao plamen svijeće. Odjekuju molitve, vapaji i suze za onima koje Bog k sebi uze. Navire sjeta, uspomena na preminule, na sve zajedničke lijepe trenutke minule. Uz sjetu, neizostavno se po mislima mota misao o prolaznosti ovozemaljskog života.

Najnježnija je ruka tvoja, Vilo moja! Očaravajuća je tvojih očiju boja, Vilo moja! Volim kad pokažeš blaga svoja: osmijeh, skromnost…Vilo moja! Hvala Bogu što te satkao od posebnog kroja i poklonio meni, Vilo moja!

Tražim Te u svakoj sjeni koju tvore sunčeve zrake, u želji da dođeš k meni. U zvuku vjetra čujem ti korake. Tražim te u velebnom jatu ptica, podno neba plava, visoke gore. U slapu vidim odraz tvoga lica. Čujem Ti glas u šumu dok ljulja se more. Tražim Te među ružama raznih boja. Promatram ljude, tražim Te u masi. Ćeznem da me dodirne ruka Tvoja. Želim tu, pored mene, da si.

Kad čuješ kucanje Svoja Vrata otvori, jer kucaju oni koje Tvoja milost stvori. Nemoj pogledom previše u dušu zadirati. Ako tražio pravedne, nećeš imati koga izabrati. Na Vratima milosrdan i milostiv budi. Zažmiri, molim Te, ipak ne sudi. Ako se pisanoga pridržavao, nitko neće ući. Sam ćeš šetati po Svojoj prostranoj kući. Na koncu, ipak, Tebi dođoše pred Vrata. Pusti ih da uđu, prigrli ih kao sestru i brata. Nemoj sam šetati Rajem, Bože! Ako grijehe gledao – tko ući može!?

Iako me nema, ovih dana sve sam bliže, tebi Grade, srca mog i sad ranjenog. Moja čizma još tu gazi, a oko na nišanu i sad pazi na djecu, starce i sve mlade i pitam se: zar nam i sad isto rade? I nije da se kajem što više ne trajem, i nije mi žao… Sve što imam Domivini sam dao. Ali, duh mi Gradom luta, traži nekog pokraj puta. Tko neće pjevat tuđe pjesme, jer što je bilo zaboravit se ne smije. Pjevaj mi o Imperijalu, pjevaj mi o starom Gradu, pjevaj naše rodu mome, da ne gubi nikad nadu. Pjevaj mi o mojoj braći, što su isto život dali. Pjevaj za sve one što za tvoj Grad su hrabro pali. Pjevaj srcem punim žara, neka čuju i heroji Vukovara, Za svaki mladi prekinuti san, pjevaj na naš spomendan. Pođi ovih dana gore i sa Srđa gledaj more. Upali svijeću na velikoj stijeni i ne daj da budemo zaboravljeni. I reci mi staroj majci, ako sam pred nišan stao, Za Domovinu pred smrtna koljena sam pao. Držeći za ruku Boga nisam izdao roda svoga. Nemoj ni ti izdat mene, bit ću čuvar tvoje sjene. (U spomen na mog brata, koji je život položio u obrani Dubrovnika 1991.)

(bratu Mariju) Pitam se postoji li za ljubav mjera? Može li se sloboda platiti? Tebe kojeg nema više možemo li sjećanjem vratiti? Jesi li vidio mladost i svu našu djecu što su ti došla? Postoji li za ljubav mjera i kad su tri desetljeća prošla? Nisi je mjerio ni ti. O slobodi si nam ostvario sne. Pogledaj, brate, koliko nas ima, „Svi za jednog – jedan za sve!“ Ne postoji za ljubav mjera, niti će se sloboda ikad platit moći. Ali, postoji obećanje kao zahvala tebi. brate, opet ćemo doći!

Znam da dostojna nisam, ali dopusti mi ispružiti ruku, pa makar iz daljine. Kad jednog dana pred Tebe dođem, dopusti mi dotaknuti Tvoje haljine. Molim Te, dopusti mi da budem na Sudu od tebe branjena. Povedi me sigurno na stazu života, da Ti postanem i ostanem ponizna i mala. Milosrđe tvoje nek je veće od svih mojih zala. Pomozi mi, molim Te, u životu i smrti da Te osjećam uvijek ovako blizu.

Gosti mi opet dolaze U pauzama između dvije šutnje Tvoje i moje Nose darove za djevojčicu Ali slutim otrov i prijevaru Oteti malo vremena Za prešutan dogovor I sastanak u ponoć Moje tijelo će znati Kako se pokrenuti I okrenuti za tobom Nemoj dugo stajati Jer te neću moći stići Koračaj kao i prije Bez tragova Da te ne moram slijediti Nego, tek slučajno, susresti Iznad moje glave raste jedan svijet Savršeno samodovoljan i ispunjen Vidik kako raste cvijet iz ničega I kako se rastvara u neprozirnost života Laticama okrzne zrak i opet se zatvori U sebe Upijam mirise tvoje prisutnosti I puštam se prema rubovima Vlastite ljuske sjaji koža sve više kako se razdvajaš od nje I razlijevaš se po potretima Izgubljenog dječaka Koji voli zemlju I njenu izgubljenost Nevinost postojanja. Lovim riječi Lijepim ih na zid Neka ostane… Trčim za rečenicama Pravim krugove Neka nestane I posljednji svjedok užasa u jeziku Kada pronađem put do tebe S onu stranu izgovorenog Kada uspijem pokrenuti Ruke i napisati tišinom Sve što ti želi Ako ikada uđeš u tu vodu Nemoj se dugo zadržati Hladna je i brza Ostani na obalama I slušaj jeku koja ti pjeva Prepoznat ćeš… Na stazi od crvenih obećanja Pregaženih riječi i mrtvih slova Zastala sam Sad nemam kuda/kamo Budi mirna Dok se ne vrati ptica Odvedi me Ne želim biti i ostati ista Mora me pronaći, mora Radi djeteta, u sebi i u meni U svima koje dodirne Znaš li za takvu stazu Kojom se ne može hodati Nego lebdjeti? Natopljena vodama sjevera Na stanici pred spavanje Ne gasim svjetla jer gosti će doći U naručju vlastite izgubljenosti Vrtim još jedan kotač straha I nalazim ga nespremnom na pogled Sa strane Skidam slojeve kože i ostavljam ih pored kreveta Neka promijene boje do jutra Spavam otvorenih očiju Jer opet sam dozvala čudovište

Djeco draga Kuda žurite Kada briga nemate Djeco draga Da li znate Koliko bih opet Željela biti dijete Djeco draga U igri je tajna I vi to dobro znate Treba imati takta I ponekad i dirigentu Uzeti onaj oholi štapić u ruke Djeco draga, sami ste tada dirigenti

Što me to odvajalo od njih Neka mreža riječi Rosa slutnje Nema te ni blizine mosta Koji premošćuje jaz među različitima Hodala po zemlji, hodala po oblacima Pratit će me Neka mreža riječi Rosa slutnje

Devet tada bio je broj Devet je od mene pravio stroj Devet se javio kad je linija pukla Devet je pričao dok ga mašta nije dotukla Devet i sada često nazove Pojavi se Na brzinu, na trenutak Ja se zbunim i dobijem devet Onda sve pošaljem k vragu Devet, devet, pa zar nemaš stida? Stavila sam devet na čekanje Tamo gdje vječno zvoni i sve je zauzeto Tamo je ostao devet Čekajući Drhtaj moga mozga i Poslušnost moje ruke

Ne potvrđuj Kralježnica je divna Kad nije od gumenih bombona Ne potvrđuj i usudi se Biti svoja Biti draga Ne potvrđuj Put te nosi daleko, daleko Ruke ti stvaraju novu budućnost Dolazi zima I sebi splest ćeš rukavice Da ti ruke ne osjete stud od prošlosti

Probudio sam se jutros Svež kao polje posuto rosom Rosom, jutarnjom rosom I kapljice sunca su kapale na mene Negdje u daljini čuli su se užurbani koraci, zviždanje vlaka Točenje prve jutarnje kave Čuli su se koraci pospanog poštara koji dostavlja pisma i Zvuk ptica gladnih neba A ja sam se jutros probudio svjež Kao polje posuto rosom Igrao sam se tvojom kosom i kapljice sunca su kapale na mene

Mirno i gluho zjapi bezdan Zgrčenom rukom držiš moju Bog nam je otvorio vrata I dao znak anđelima A oni su svojim mekim krilima Uzburkali more znatiželje… Dotakle nas ruke Ruke topline Ruke sna Odvele daleko Daleko do dna

Kroz dubine noći I tihe tame Samoća kroči I ne vjeruje očima… Ostala je samo praznina Meki vakum Praznina Koja boli Koje se bojim I kojoj se ne dam Srce zastane na tren Zapne u grlu Ruka se zgrči Nigdje nikog

Mogu li pisati pjesme Od ostataka mene u tebi. Potrošila sam te… …sam si se prolio. Nakrivim šešir blago pozdravljujuć’ Na oči skitnice ga spustim …i lagano se zakašljem S rukama u kaputu… Stala pokraj… Cesarićeve petrolejske lampe. …što da misle, Neg’ da sam pjesnik… AAmo leti! Znam…Firenca sad je kišna. Daj proberi po duši, raskončaj misli. …hladno mi je… Samo mi posudi. …i tintu i pero i malo bola… Nakrivi šešir pozdravljajuć’ U stilu talijanskih poeta. Potrošila sam te… posudi mi malo svog pjesničkog svijeta. Vratit ću ti kažem …po poznaniku il’ neznancu… Malo rima, njih ne trošim. …i ljubavi poskrivečki… U džep da i ne zna putnik što ti nosi. Posudi mi dok ne odem, Dok se ne snađem tamo. Vratit ću ti kažem Ili vratit će ti se samo.

Razlijeva se val pod teretom neba. Povlači iz dubine zamrle alge. Plave boje nestajaše. Mrlju soli ostaviše. Novi vali je izbrisaše.

Bijah ja putnik često na peronu, Bez kofera, Ne trebah ja ništa, Ne tražih ništa od ljudi. Nudili mi često kišobran Kad kiša iznenada počne. Odbijah ih ležerno Ne trebah ja ništa. Bijah ja pjesnik često u kavani Bez žene, bez djece. Ne trebah ja ništa, Ne tražih ništa od ljudi. Nudili mi često cigretu za stolom, Odbijah ih ležerno Ne trebah ja ništa. Bijah ja čovjek često u životu Bez znanih osobina, Ne trebah ja ništa. Ražaljeno gledajuć’ me Učili živjeti me, Odbijah ih ležerno Ne trebah ja ništa…

Nisam to znala reći koliko su duboki ponori i kako ptica leti bez brila. Nisam ti znala dati suzu na dlanu da je staviš u njedra. Pratila sam s osmijehom kako odlaziš, kako ti koraci lagano nestaju na obzoru, kako se ne okrećeš za prošlošću u kojoj sam zarobljena, nego ideš preko nebeskih granica. Tamo, daleko, k anđelima. Bezvrijedan je ovaj mrtvi kamen u grudima kad nema nikoga da ga zagrli, nasmije, prestraši… Odlazak mi je smiješan jer zaboravila sam kako su dolasci sretni, kako se raduje kad ti u susret idu neki dragi koraci. Uzalud je patnja ovog trenutka, ovog odlaska bez povratka (iako se smijem). Ostajem zarobljena ovdje sa svojim žalosnim JA, sa svojim sjena iz prošlosti i sumnjama u ono što dolazi. Raduje me misao da ćeš jednom, kad se oslobodim okova i naučim kako ptica leti bez krila, uzeti moje nade i želje i staviti ih u svoje naručje, zagrliti ih, nasmijati, prestrašiti. Da ćeš mi pokazati svoje osjećaje kao ja tebi i shvatiti zašto ne pripadam ovom mjestu. Jer, srce mi negdje drugdje stanuje, tamo u plavičastom domu. Ja gledam drugačije obzore, a ti stojiš u mojoj pjesmi sa svojim živim pulsirajućim srcem i misliš – kako sam ja dobra.

Uhvatila sam te dok si kao mlijeko tekao niz bambusovu trsku. Sliku sam tvoju objesila u mjesečev krater. Odjeću sam bacila na obronke Himalaje. Vjetar sam za kosu uhvatila da ti ne otpuše lišće s kestena. Presjekla sam sunčeve zrake divovskim škarama da ne prave sjene u dvorištu. Čak sam kupila i akvarij za ribice. Zove se Tihi ocean i ogroman je. Složila sam knjige u potkrovlju po boji korica, onako kako voliš. I svijeću sam zapalila uz rub prozora da baca zlatni snop svjetlosti na ogradu. Cvijeće sam ti pretvorila u prah… Možda prepoznaš plavu ružu nadanja. Možda ugledaš suzu na rubu dimenzije i shvatiš da te netko na Zemlji treba.

Lijepiš plave tapete prosutim suzama. Provlačiš se kroz moje misli kao nit na tapiseriji. Svake večeri prelaziš put od nervi do srca i krpaš kaleidoskopske komadiće. Zakačiš se za čureperak izdaha i vraćaš mi život u elementarno stanje. Skupljaš molekule nježnosti i brižljvo ih stavljaš pod jastuk, s posvetom, umjesto ruže. Prekrivaš mjesec zastorima. Udararaš po žicama lire pijanu melodiju koju je Prevert negdje napisao. U agoniji prizivaš jutro i čekaš da podignem trepavice. Osmijeh ti drhti opterećen površinskom napetosti poljupca. Tvoj pogled se potkrade u moj san. Ne moraš ništa pitati. Ni govoriti. Sve znam. Samo se skloni u moje oči da te pod vjeđama čuvam. ****** Vjerovao sam da si jedna obična plava zvijezda. Te noći samo je rijeka razumjela moju molbu. Te noći samo je bura plakala. Na Neretvi sam molio Vjerovanje i divio se masajskoj predodžbi Boga. Volio bih da sam pleme. I da imam čergu. Pa da te stavim u grbu od deve i prenesem po pustini ko zadnju kapljicu života. Grlio bih te u Dolini kitova i pod njihovom perajom sagradio nam kuću. Od ruku bih ti ispleo sklonište i na trepavici ti izvezao goblen Dame s kamelijama. Čisto da joj možeš ukrasti šešir ako ti zasmeta sunce. ****** Znao sam ti pričati o dvorcima i velikim kulama gdje sjedi sretna Zlatokosa nakratko ošišana i hekla čarape za djecu u Afri- ci. Volio sam rukom zamahnuti ispred tvoga nosa i krasti pogled u dlanove. Onda sam se svima hvalio kako moje ruke imaju oči. Objašnjavao sam ti nešto o atomskoj fizici, iako si ti vjerovala da prije možeš o atomu napisati pjesmu nego naučiti formulu. Govorila si – oni rade svoj posao, a ja svoj. Oni rastavljaju atom, ja mu vraćam dušu. Pričao sam ti o nekim baladama i vješao ti po trepavicama note. Ti si za to vrijeme vodila razgovor s Beet- hovenom i govorila kako ljudi ne vole divlje ptice. Nevidljivom partiturom sam ocrtao simfoniju na tvom vratu…i shvatio da si moja melodija života. Prekasno?!

Dodirni me svojim pogledom. Poteci niz moje ruke kao ulje masline. Razlij se po mojim dlanovima prateći trag sudbine. Poljubi me nježno dok ti usne drhte od nevidljivog udarca. Zagrli me tiho i ne daj da ti iskliznem iz ruku. Zgužvaj strah i pusti moje misli da snivaju na tvojim grudima. Nemoj reći: „Volim te!“ I ja ću živjeti

Otvorio se novi vir u plavoj vodi. Vuče me svojim hladnim rukama u bespuće sna. Gdje snivaju dan i noć, gdje se gube poruke u boci, gdje prestaje java. Tamo gdje je osmijeh događaj, gdje je suza osjećaj, gdje misao vječno plamti. Daleko od blještavila, u sutone gdje je sloboda, kamo je jednom i Gladijator krenuo. Tu je sad moje srce. Čvrsto ga drže hladne ruke vira i nose ga na novu obalu u nova jutra u nove obzore u nove pobjede…

Toliko je leptirova, vođeni čeznućima i potrebitostima duboka i jarkoga svjetla, i večeras prinose žrtvu i spaljuju svoja krila pod uličnim svjetiljkama. Toliko je strmih putova, brda obavijenih velima magličastih tkanina i munja iznad grada koje krotim bljescima opominju, toliko je gromova koji se silinom osvećuju onima koji ne stigoše prinijeti žrtvu osionim božanstvima juga. Lišće pod grubim prstima vjetra rastavlja se od obogavljenih grana. I sve se kao nekom kosmičkom silom uništava i stropoštava. I mi se rastače u golo ja i ogoljeno ti, u nemiloj šutnji koja je obrasla kao korov oko nas i, evo, u nerve se zapliće. Crtam na podrošenom staklu iskrivljenu crtu usana, dok ti mahnito juriš pogledom za mjestima na kojima nećemo dijeliti ni isto svjetlo ni isti rastući mrak.

Prelazim preko praga koji je granica između mogućeg i nemogućeg. Sa osmijehom i sjajem u očima pozdravljam takvog tebe u kojem su se skupila sva moja neposjedovanja. Tješi me da ću zakoračiti ponovno u kuću. Pusit ću ptice iz kaveza, a u kosu čvrstom ću gumicom povezati sve moje nesigurnosti i strahove.

Oči moje majke su svjeloviti hramovi na rasutim stupovima vremena. Njeni me dodiri od iskonske mekosti sklanjaju pod svoje utočiške strehe. Samo ponekad zaiskri nemoć i strepnja na njezinom licu. A u tim trenucima svijet se pretvara u bešćutni dom za nekoliko milijardi ostavljene i nejake djece, poredane u nepregledne redove, koja nestrpljivo iščekuju da ih majka Havaa privije uz svoja prsa.

Ne treba saditi stabla murve ni oraha u blizini doma, njihove žile su demonske i ako se razastru, kuća će zasigurno ostati pusta… U jutru je ležao izravanjan dud. Pod njim je mrtav ležao hlad za stotine izgubljenih ptica. Samo su koze halapljivo brstile njihove još uvijek treperave vršike, koje su se do jučer samo snenim pogledima mogle dohvatiti…

Kao opomena za sve naše neokaljane grijehe, u predvečerja na vrelom asfaltu Podveležja dočekuju nas velike najezde skakavaca. Mi ravnodušno gazimo po njima i polužive ih bacamo predatorskim pobudama žutih zaigranih mačaka naše lijenjene svijesti.

Sva moja vjekovna rasutost skupila se kao zrnevlje u njegovo oblo tijelo. Na tananim košticama lomim tvoje prijekorne usne na svim mogućim jezicima odjednom. Raspukao se glavun na dvije pole. Njegova krv me obasiplje u strastnom svom nestajanju. Ti bježiš u mene preplašena… Dok večer crnu košulju nad našim tijelima cijedi.

Ti i ja, stojimo razdvojeni na sred ovog lakomog i bešćutnog svijeta. Naši su pogledi mostovi kojima se po tisuću puta poljubimo. A voda koja teče među nama buljuci su naše nerođene djece, koje u pogledima svojim i stihovima začinjasmo.

Ti možda i ne slutiš dok brda spavaju pod zvijezdama, da ja šetam tvojim modrim vrtom tragajući za davnom blizinom. Gledam u prozore neosvjetljene, iza njih su tvoje oči u svome drijemežu. Iziđi iz svoje muške jazbine! Pa da poput bilja polegnemo tlima i ne govorimo ništa! Izravnaj zrak oštricama svojih očnjaka i prstiju! Pa neka do zore iz ove krvi s usana nanovo poniknu moja i tvoja samoća.

I dođu dani kad se sa srećom tuga izmiješa i kad volim Mjesec više od Sunca, jer mi draža noć koju Mjesec donosi, nego sunce koje osvjetljava ono što ne želim vidjeti. U noći sakrijem svoje mane, a vrline odnesu zvijezde. Ostanem sama s onim što je iznutra, s onim s čime se rijetko susrećem, s onim što jesam. Kad bih mogla birati, bila bih nebo, jer je osjetilo i svjetlo i tamu. Ali, nemam pravo izbora, nego se pomirim s onim što jesam. Pomirim se s činjenicom da sam čovjek. Odnosno – ništa.

Da ti budem iskren, nisam svijet zamišljao ovako. Ovaj svijet što mi je u glavi, puno je bolji. Niti sam ovaj život zamišljao ovako. Ovaj što sanjam puno mi je ljepši. Niti sam zamišljao da ovaj vjetar ovako svira, dok drveće povija grane. Kao nedorečen ples. Niti da ptice ovako lete, najavljujući kišu. Niti da ću biti izgubljeni sanjar. Jer, što sam to ja? Tek prolaznik u svemu tome! Mala mrlja u beskrajnom prostranstvu. Osvrni se. Pogledaj. I – živi. Jer – nema veće sreće. Nema veće sreće. Nema veće sreće.

Ako si izabrao da budeš drugačiji, da trpiš svoju jedinstvenost, makar to značilo da ćeš biti neshvaćen cijeli život – Potraži… Potraži nekog sličnog sebi. Ne moraš sa svima biti stranac, iako ti se čini da je tvoja različitost prokletstvo. Potraži… Biti drugačiji ne znači biti sam. Potraži drugoga, nekog poput tebe, tko dijeli tvoju rijetkost. Onda više nisi jedinstven. (Niti sam.)

Na Božić se Isus rodio i Zemlju preporodio Sa sobom darove ponio, ljubav, sreću, zdravlje i mir donio. Isus je dobar kao kruh, zato i jeste Sveti Duh. Na Božić idemo kod djeda i bake, koji nam pored mesa naprave i musake. Na Božić pjevam s crkvenim zborom pred velikim božićnim borom. Mene Djed Božićnak nikad nije zaboravio, jer zna od prije gdje sam boravio. Djed Božićnjak mi uvijek donese slatkiše, kojih bude poput kiše. Nadam se da će i godine ove darovi stići pod dječje borove!

Potočić priča šale sunašcu, ali može i brdašcu. Potočić je jednog dana dječaka sreo pa je od tada jako veseo. Dječak mu priča šale, bile one velike ili male. Potočić društvo voli imati i druge ljude nasmijati. Lijepo je vidjeti kako je veseo taj potočić otkad ga je posjetio dječačić. Zato i vi, draga djeco, neki potočić posjetite i s njim se zajedno veselite.

Ima u Ljubuškom jedna rijeka, pamte je od pamtivijeka. Kada ljetna suša dođe, ona narodu dobro dođe. Ta je rijeka uvijek bistra, ljeti i zimi uvijek čista. Trebižat je naša dika i vrijednost prevelika. Ljepotica prava, uz dva slapa. Tu se ponekad iz vodenog mlina pšenica mlije i u žake sije. Na kraju dana biciklom dođi na bajer i budi frajer.

Semafor je prijatelj pravi jer se prometom bavi. Da semafora nema bilo bi puno problema! On upozorava one brze da po gasu manje gaze. Kad pješak mora cestu prijeći, tko ćemu tada pomoći? Pa, naš semafor veseli! On ponosno na raskrižju stoji i svoje oči u drugu boju boji! Žmirka živahnim bojama, veseli se i vama i nama! -Kuda si to krenuo, dječače? -Pa, na loptanje! Crveno je! Cestu ne mogu prijeći! -Odmah ću promijeniti boju na radost i moju i tvoju! Žmirknuo je svojim okom, a ja preko ceste – skokom!

Prvi dah života tebi sam dala i prve si mi poglede usput krao ulicama tvojim svjet sam upoznala korake si moje vješto otimao junačkim rukama obranjen vjerno sačuvan ispod tmurnog neba uvijek si živ od svojih zagrljen za ona prošla i neka nova vremena kula sigurnosti i rijeka nemira čine te živim i čuvaju cijelim neke stare pjesme još ti daju odmora i dišu ispod prašine životom crno-bijelim i znam da osjetiš i znam da još te boli jer ti nisi još samo jedan dio svijeta ti znaš za ljubav i u tebi se voli ti znaš za strpljenje i u tebi se čeka nisi ti ogoljena zima i raskošno ljeto niti se pejzaž iza otvorenog prozora ti si djetinjstvo bezbrižno i sveto blizina si trajanja i daljina obzora čuvaš mi korake i brojiš uspjehe kriješ padove i povijaš rane čuvaš mi tajne i šapućeš utjehe za one dobre i manje dobre dane netko me odozgor baš u tebe postavi s naumom višim od svega mi znanja da me od odlazaka ipak tebi ostavi jer više od svega ljubiš ostajanja na zemlji natopljenoj suzama boli i radosti ti čuvaš i riječi i pjesme i tišine prve snove zaluđene mi mladosti negdje u svom srcu čuvaš moje ime

Tvoja me ljubav vodi, majko. Neumorno tvoj korak pratim. I pune suza tvoje oči blage u osmijeh nade moje pretvore brige. Tvoje lice milo nježno i čisto svo sivilo plaši. Uvijek u zagrljaju tvome, majko, djelić sebe ću naći.

Ljetna noć se spušta. Gore, na nebu, iznad nas. Nebo se crni, a zvijezde sjaje. Gore iznad nas. Srebrni prah se prosipa zemljom. Mjesec plovi potokom, a zvijezde se igraju skrivača. Svuda je muk. Ulične svetiljke plamte u ljetnoj noći. A ljetna noć svijetli, treperi. Gore, na nebu, iznad nas.

Ljubičasta, maleni cvjetak u polju miriše. Smeđa, zahrđalo lišće poslije kiše. Ružičasta, suton, dan već odmoru se nada. Crvena, lišće nebom klizi za vrijeme listopada. Plava, boja potoka, neba i mora. Narančasta, boja oblaka kad je zora. Zelena, livada u kojoj kukci rade. Zlaćana, pčele, košnica, med kojim se ljudi slade.

Vrijeme je kao oko Kroz njega vječnost Zasijava sjeme I raznosi ga u Beskonačna prostranstva. Vrijeme je plod Svjetlosni Vrijeme je svjetlo Plodonosno. Vrijeme je prozor u vječnost Koji se otvara U svakom predjelu. Vrijeme stanuje U danas Vrijeme putuje U sutra Vrijeme se prostire U davninu Vrijeme protiče Kroz vječnost. Vrijeme za vrijeme!

Zdrav razum je nešto što je najbolje na svijetu podijeljeno… (Descartes) Kad bi se opet pamet dijelila svi bi za svojom poletjeli. Veli se u nas, a Cartesius je obrazložio Svatko misli da ima dovoljno Zdrava razuma. Je li spokojno snivao Svoja uvjerenja Na dugim putovanjima Dok se vrzmao po Europi? Neki drugi su pisali Umovali i mudrovali Prisvajajući kojekoju misao Od starih autora (Uglavnom). I nije samo on I ne samo oni Ili neki treći Sjetiše se u pravom trenu Što kad treba reći I o čemu.

Danas ću razgovarati s grožđen S dragim grozdovin u vinogradu Što se jedre zbijeni i zdravi Na svojoj vinovoj lozi. Danas ću razgovarati s grožđen S grožđen što zrija Grozde ću sabrat Grozde ću samlit Nek’ nastane vino. Znan za Posljednju večeru Kruv i vino Tilo i krv Kad se tmina u svitlo Pritvarala Treperio je smisao Za život vični. Danas ću razgovarat s grožđen.

Samo kad bi znala koliko te čeznem, prešla bi prostore morskoga beskraja, tvoja mala ruka, u dva zaveslaja? Znaj, samotan plovim rubovima smrti. Tvoje lice i t’jelo, izranja iz pjene, ulijeva snagu, raskoš, moć nebesa… Uspješno prolazim kamena tjelesa dok me ljubav vodi, dok povratak slutim. Nadati se tebi nije beskorisno. Dok me kuša vjetar i šibaju soli život ima smisla, kad se netko voli, uz bolne trenutke, kad zajedno nismo. Samo san mi drži dva konačna kraja. Spojit će ih ljubav, snagom zagrljaja.

Malkici Dugeč Pojave se dani, teški, od jeseni, samo prsti kiše ritam skladbi daju. Kroz maglu bi oči, al’ guste plijesni cv’jetnjak života ruže kidaju. Tek misli nas drže na distanci uma. Čekaju se riječi hrvatskih sudbina. Možda se pojave, izrasti k’o šuma iznenadnog sklada pjesničkih dubina? Iz stidljive kretnje, na ledu ekrana, izniknu, rode se u bjelini dana. Sve se misli stope; raščešljana voda u planinskom slapu. Dolazi sloboda prijateljskih r’ječi.Netko me se sjeti: a duša, taj sokol, od sreće uzleti.

Pjevam u ovom pismu o svemu što već ispjevano jeste, pjevam more i smokve, šume i zrele trešnje, pjevam i mlijeko koje nam s usni kaplje, pjevam i rodnu kuću, sobu, moleraj što četiri zida sapne u livadske uzorke cvijeća, pjevam očeve ruke, majčine igle za pletenje, tkalački stan dok lupa raznobojne uzorke provučene kroz konce osnove i molim, molitvu molim da se ratovi nikad ne ponove. Pjevam i molim uhu, otkako znam za sebe, one dječje igre, potoke i ptice neka me ne ostave samog kad su me izdali ljudi, stvari imaju lice i o ukusima se sudi na grub način koji vrijeđa, najmanji treptaj oka spreman je izdati, na zemlji nemam svjedoka, a nebo ne pita nitko, nitko ne sluša zvijezde jer misli kako je jedna od njih, i zato pjevam, pišem pismo, slažem riječi u stih, pa kad ne pjeva nitko, možda se sjete ptice. Ptice ako se sjete, tko jezik cvrkutati znade pa da mi s kljuna čita poruke novoga svijeta, tko znade jezik livade, tko zna da cvijetu boja služi kako bi prevarila bubu, namamila ju, i koja svjesna nije da vrši volju Boga, pjevam, a ne znam više koja utjeha noći treba kad su kazaljke prevrnule novi dan u ponoć, pjevam zato što u pjesmi osjećam onu moć koja svjetove čini ljepšim za eko sutra, pjevam jer uzor mi je slavuj, za let jastreb, a kad dođe vrijeme, zaljubim se ko tetrijeb.

Isuse dragi, što se to jednoć na zemlji ovoj zbilo um dokučiti ne može Ti kome pripada nebesko prostranstvo cijelo smion i hrabar nama ubogima u pohode dođe obučen u smrtno ljudsko tijelo čekali te tisućljećima mudraci i sveci pratili znamenja i u svicima knjiga tražili tajne skrivene mislili bit će to čudo golemo zatrest će se nebo i zemlja zanjihati šuma i more zgromiti snažne planine iz dna duše puni radosti klicat će svi ljudi a ti se rodi kao dijete maleno usred hladne zimske noći u zvjezdanoj tišini tek umorni ljudi dobrih i priprostih srca što uz vatru se grijahu čuvajuć stada svoja bijahu tom čudu svjedoci

Ljudi učine mnoštvo dobrih djela i mnoštvo groznih nedjela no što je sa mnom čini se ovu stvarnost zemaljsku ne vidim dobro vidim nesavladivo zlo koje oduvijeka kraljuje a uporno me uvjeravaju da je sve baš onako kako treba biti nije važno što nečiji pas na glavi nosi dijamntnu krunu a nečije dijete nema ni vode a kamoli mlijeka za piti kažu da ne gledam stvari crno i na takav način neka podvučem crtu između onoga što vidim i odbacim sve u čemu tuga jeca takav je svijet ugrabi što možeš i kako možeš ta nismo više djeca o kamenje tvrdo zar i tebe ne umekša rosa što ti lice mije zar i tebe srce ne zaboli kad zaplače onaj tko treba da se smije ne neću crtu podvlačiti ni škarama sjeći ono što me boli i pravdu zaziva da se pokrene i k nama siđe srce ljudsko kad osjeća ne bi tek malo krvavog tkiva i žila stvrdnutih bi bilo

Nekad su žene imale gustu raskošnu kosu rekli bi… „Ima vilinske kose vrane kose ko u konja krilatoga ili… ima pletenice ko jaka muška ruka mogla bi se njiman umisto cimon brod vezati…“ A kad bi pletenice splićale oko čela zamotale to je bila njijova kruna ponosa do čega su držale više nego do života svoga

Pronašla sam ga pronašla vičem iz sveg glasa obznanjujem svima Zavjetni kovčeg blago najsvetije najdragocjenije Pronašla sam ga u tajnom spremištu zakopanog u dušinim dubinama

Zaspalo more, zaspalo u meni. Ćutim ga u snovima, uljuljalo u mene čežnju, utišalo nemire… Pa zavara me na tren, lagano prene me usnulu. Dok kapljice kiše zbunjuju sjećanja i misli dušu dok samuju između otoka i otoka pomičem zastore sna i jave svijesti, nesvijesti u bunilu. Suze kotrljaju okusom mora. O more moje!! Koliko puta ću oslikati tvoje lice što ogleda se u mojim grudima? Koliko puta ću zavarati sebe, plačući usnula, pisati tvoje ime na pjesmama? More… U svojim pjesmama i na usnama dok izgovaram tvoje ime zastat će mi dah u zanosu tvog zagrljaja plešemo u valovima i predajem se tebi, Čekam da uspenješ se na moje lice da pogledam te u tvojim toplim plavim očima i prožmeš me cijelu mirisom maestrala Jer, ja sam tvoj pjenušac u igri radosnog vala ja nosim tvoje ime. Ja jesam usnulo more u tvojim očima

Dok mi tijelom veslaju nemiri a dušu šaljem nebu, jarboli bijeli tjeraju me u visine… Podzemljem ću do dubina, uzdahom do visina, pjesmom do punine srca. Usebnim žarom ograđena valovima, nebeskim jastucima. slobodna ko vjetar udarena obalama. Skrivena u vrleti, udišem ljeto grli me sunčeva zraka, kuša mlada mjesečina. Dok mojim tijelom hitaju nemri.

Otvaraš joj vrata, ona ustreptala sva draga. Ni vjetrić blag usudio se bi probuditi te… I lijepo je sam, u sebi… U tebi dovršiti radost svježa lica. Od palca do čela, svjetlost kao strijela bojama obojena. U krug, slatku toplinu smještaš izvan svoga tijela, prostor bez zemaljskih zdjela, miris bez krvi i mesa.

Ljubljeno, još nerođeno, željkovano, dugo očekivano, najdraže, moje maleno. Kakve li su samo boje oči tvoje, kakve li je samo boje duša tvoja. Volim te unaprijed, na svaki način, bezuvjetno. Sa velikom strašću iščekujem tvoje rođenje, ljubljeno moje.

Nemojte se bojati za mene jednom kada svi otiđete od mene, jer duša je ova stara i ljubavi puna i milosti puna. Jednom kada svi otiđete od mene, znati ću da ste odrasli i mene nadrasli. Tad bit ću punina, punina vaše punine.

Zvuk mora kao najljepša harmonija, kao najbolja boja. Zvuk mora kao beskrajna mora; mora od mora života.

O divno beskrajno plavetnilo, umiri nemire, umiri umore, umiri mene. O kameni oblutci i zaveslaji mora;… A moja ustreptala duša smiraj nalazi.

O more ispjevano, o more opjevano, o more pjevno! Simfonija si i oda si i sve si, more… I kad si kao ulje i kad si kao mriža i kad su tvoja križa nama kao griža. More radosti, more žalosti i olujne mahnitosti… Ti si duša moja pjesničke nadahnutosti.

Obnaženo nebo i ispucala zemlja Na sve strane zijev i žeđ Podne i tišina. San na licu Oči se sklapaju Ruke pune žuljeva nose slamu s gumna Lagani dašak vjetra Sivi kamenjar i vrelo podne A iznad svega obnaženo nebo

Besana krila nijeme ponoći Spuštena na njenom uzglavlju Dogorijevaju posljednji trenuci Subotnjeg TV programa Mlada čobanica u novim farmerkama Očekuje ponoćnog gosta Praćaka se u bari krajičak pijanog mjeseca Iz štale dopire rzanja suždrebne kobile Prazovi po toru gonjaju ovce I preživaju bikovi Nad praznim jaslama

Ispod greda u pojati Zavješene kuke Ali duhana nema Ispod krova janjela U selu između crta razgraničenja Ne čuje se više ni rzanje, ni blejanje Ni kletva Ni molitva Ni Bože pomozi Ni vrag te odnio Ni za morem ti večera bila Tek istrula sinija u kutu izbe Svjedoči da tu nas je nekada bilo I da je otac dijelio meso I da nas je bilo više nego žlica Začudo Ispod greda ni pauci Više ne pletu svoje mreže I sad nasi ma Znamo se i ne znamo Razasuti ispod krovova mnogih

Vi ste na čekanju! Pa, čekajte Tko čeka – dočeka Vi ste na sankanju Oni su na sankanju Svi smo u sustavu Ćaća se vraća Svađaju se braća Mir u kući ovoj! Asfaltiraju se obećanja Crni se asfalt Svijetli budućnost Prije velike krivine Smanjuju brzine A dvije krave na putu Vi ste na čekanju! Pa, čekajte! Tko čeka – dočeka

tisuću devetsto dvadeset pete na onaj tamo elitni balkon ispeo se gospodin stjepan radić moj mu je djed jozo od srca pljeskao tisuću devetsto šezdeset druge kroz čapljinu samo je prošo drug josip broz tito njegovi su drugovi od dragosti pjevali i vrištali na ovom današnjem općinskom balkonu moj je otac ante moranjem doveden tisuću devetsto devedeset četvrte na ovaj isti općinski balkon umirujući nas izdane ispeo se gospodin franjo tuđman ja sam pio kavu u bobetinu kafiću i nakon sve te otmjene gospode i svi ti silni drugova ja priopćavam mojoj djeci s r u š i t e općinski balkon

gledati kako osviću zore slušati ptice još dok dišu gledati šipke kako zore i o prvoj ljubavi pišu gledati kako u otkosu trava onako smjela postaje meka gledati zmiju na kamenu dok spava a pokraj nje protiče rijeka i kako vazda bdiješ u nadi i kako se samim znojem um sliva i kako se s tobom istina svadi i kako joj opet prijatelj bivaš hercegovino moja ja sam uvijek tu i kad zabijeli smokva i kad grožđe zrije i kad se suza lokva i kad čovjek mrije

i svi ćemo jednom otići s ovog svijeta ušivenih džepova i prekriženih ruku s jednodnevnim odjekom uz malobrojna sažaljenja i na i tijelo će nam molitveno sić d o lj e i crvotočinama skratiti muke i nemoj cviljet sada podnoseći žrtvu i budi svoj

Hladna i mračna Sa velike bačve dvije Za vino crno i bijelo Miris zemlje vlažne Jer konoba u zemlji Podno kuće je I miris buradi drvene Vinom okupane Uočim trag vina crnog Ispod bačve jedne Znači u drugoj je vino bijelo Za mene malu Mudar zaključak bi taj Jer s vinom i buradi susretala se Nisam ja Al’ odlazak u didovu Konobu uđe trajno U moje sjećanje Od bačava dalje malo Većih tikava nekoliko bi A i par manjih I pletare dvije U ćošku jednom Poklopljena kanta poveća Boje crvenkasto zemljane Iako upitah dida Za što služi kanta ta A on mi reče u njoj Se lanjska mast čuva A sad će brže mi nova Puno mi više pažnje privukoše Što vise pršuta dva i Njihov miris osjetim i sada

baba i ja s vrećom u šušnju. baba je glavna. šuška šušanj pod batama moje babe. u korak pratim njezin hod… gdje stane ona, stanem i ja… jer to je sigurnije… da ne skoči što iz šušnja na me… krupnim šakama, nakupi baba punu vreću šušnja. rado bih i ja… al’ ubode me nešto u prst, pa ne mogu. i dok promatram prstić svoj, baba već uprtila vriću na leđa i vuče mene. a ja…polako za babom po stopama njenih bata, jer to je sigurnije… da ne skoči nešto iz šušnja…

Jutro Magla Kiša Sjećanje Tuga Cvijeće Svijeće Kolona Tišina Praštanje Iščekivanje Dokad? Bože, ne prestajemo vjerovati da si tu.

v imje Otca i Sina i Svetago Duha az, rab nedostojan, molim, Gospodine jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu za rod berićet i blagoslov… Otče naš iže jesi na nebesih sveti se ime Tvoje. jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu i pokoj vični za naše pokojne… Pridi cesarstvo Tvoje budi volja Tvoja jako na nebu i na zemlji. jedan očinaš, jednu zdravamarju i jednom slavaocu za duše u čistilištu… Hlib naš vsedanji daj nam ga danas i otpusti nam dlge naše jakože i mi otpuščaem dlde dlžnikom našim. jedan očinaš, jednu zdravomarju i jednom slavaocu za koje se nema ko spomenut od jijova roda i porod I ne vavedi nas v napast na izbavi nas od neprijazni. molitve nanizane kao zrnca krunice iz dubine vremena došle do nas ako mi prekinemo tko će moliti za duše naše… Sicut srat in principio, et nunc, et semper, et in saecula saeculorum.

kad si otišao (bojeći se stati) išao dalje žurio Što si se nadao naći (plašeći se na kraju puta) dok si mirovao (plašeći se mira i smiraja) morajući dalje što si tražio nemiru moj

oblaci puni slutnje nebom plove ***** smoren vjetrom hrast na brdu samu sunce prži ispucalu zemlju, cvrčak pjesmom uživa u žitnom polju nakrivljeni zvonici sanjaju kišu na putu raskvašen list putuje kraju požutjela osmrtnica napola otrgnuta tuguje jednostavnost i prednost, vjera moje bake tužna vrba zelenom potoku snove priča

Samo onome tko te ne pozna Ne miriše tvoj kamen Tvoja zemlja I tvoj čovjek. A nama koji smo s tobom srasli I koji se s prvim plačem i uzdahom Zadojili smajčinim mlijekom Taj miris ostaje u nosnicama Bez obzira gdje bili, Živjeli, Koga ljubili. Ni bezvodica Nerodica Bolesti Glad I ratovi. Ni mržnja Ni osveta Nisu ti naudili. Štitiš svoje mile Kršem i kamenom Rijetkim grabovima Žestokom burom I ljetnom žegom. I nikada ih, zapravo, Od sebe pustila nisi Makar su svijet naselili. Čudna je veza Hercegovaca i Hercegovine Njemu nema ljepše, A njoj draže od svega.

Izrasla iz kamena Izronila iz zemlje Srasla s ljudima Ponosnima Na ljepotu jednostavnosti Blještavost bjeline čarobnost zvuka I jedinstvo s čovjekom Svojim. Krasi te mladost Koja te okružuje Zvukovima Šapatom molitve Pjesmom Radošću što Njihova si Ponosna I uspravna Što si simbol Ponos i prkos Putokaz Što daješ A ne tražiš Ništa.

Osjećam da još nisam napisala Svoju najljepšu ljubavnu pjesmu Iako je dugo tražim. Među starim slikama U našim zajedničkim uspomenama U tvojoj dugoj šutnji Ali ne odustajem I znam da ću je na kraju Pronaći U tvome zamišljenom pogledu U svojoj tuzi U davnim zagrljajima U svakoj svojoj suzi. U snazi tvoje riječi koja veliča Sve prave ljubavi koje su,kako reče pjesnik, Tužne.

Oni imaju dobar posao i plaću Diplome karijere istomišljeničku braću Oni su probili sve društvene barijere Oni znaju znati kako kada i gdje se Koje nagrade dočepati Oni imaju lijepe tašne Tamne naočale i svilene mašne Oni se nose Niko im ne zna pravu boju kose Oni imaju namazana usta Nabijen raspored i događanja gusta Oni su podobni i odlični I svi su tako slični I svi su tako slični

Zanimljivo je da sirotinja nije dužna Dužni su oni koji se vole Modirati žderati javno paradirati Oni su dužni sirotinji Na račun raspalih se modiraju Na račun gladnih žderu Bez muke natrpavaju ruke Djecu svoju cjeluju Ustima kojima Boga psuju Ako milostinju i dadu Rukom kojom kradu Kada ih u Istini kude Hvastaju se kao lude Obraza nemaju da prime šamare Država je njihova igračka A njihovi zakoni dođu im zakloni

kao kruh što se svaki dan jede kao dobro pitanje ili pravi odgovor kao riječ koja se traži kao Božja rečenica veseliš mu se odmah s vrata kao da vidiš omiljenog brata osmijeh mu pristaje licu kao sunce danu kao kruh nasred stola i što god radi ozbiljno ili iz šale male stvari budu velike a velike nikad nisu male

polako tišina u nas curi ko napjev neki ili vosak meki što nečujno kapi po staroj nabožnoj skulpturi od gipsa jedna leptirica u vatri slipsa na dvoru se tvrdnu mosuri vise s krova poput kljova ko zubi aveti zima je zinula iz svog groba i prijeti

ja sam kao stećak pored puta u travi ja ne brojim ere nekmoli ljeta i sate vojske i stoljeća prolaze ko mravi vrijeme gamiže mene ne stiže i silni će hrasti narasti i pasti ja ću još čekati da se tvoje oči svrate i da priđeš bliže

Izuzev moje molitve sve je prazno večeras tek pljušte pusti koraci šupljim pločnikom prozor ih propušta k meni odbojni su takvi nametljivi i čudni zvone jedan za drugim sve jače i baš kad pomisliš prošli su napokon neki lijeni i spokojni iz daljine zazvone brzi i nervozni cokoću divlj i ženstveni vidiš novu torbicu kako na ramenu skače taj nemir prije sna uznesen coptom koraka pokrit će topla i mekana teška i nježna noć uronivši u nju izbrisat će se sve to koračanje iako znamo s jutrom jedni će za drugim uporno malo usporeni snom ponovo ovuda proći

Oblaci se gomilaju u plesu uz muziku grmljavine svaki oblak gubi svoj oblik i ime postajući jedno naglo potekoše potoci svjetla dok kapi u njima zriju i frcaju poput zrna žita kiša je isprala kamenu stazu i masline kraj nje oprala prašinu na susjedovoj škodi potjerala djecu s igrališta učinila je skriveno i mutno vidljivim i bliskim dok grlim okom jasne obrise mislim kiša je napravila mnogo i ništa trenutak prepoznavanja nekih stvari bio je bolan i težak zato kiša naših misli mora znati što će ostaviti netaknuto u prašini i paučini

Ovaj mir jede nenapisana slova, Lara. Ovaj mir je ulična svjetiljka na kojoj se spaljuju pjesme kao krila leptira. Ovaj mir je zlokobna ljepota proljetne noći. Ne volim ovu tišinu između sljepočnica, Lara. Dave me riječi iz kojih nikada više neće izrasti pjesma. Gdje si nestala, Lara? Fale mi čak i tvoje dosadne suze. Bar da napišem patetičnu priču o ljubavi koje si bila gladna, kao zemlja gladna kiše, kao njegove usne tvojih grudi i vrata. Fališ mi, Lara, da posiješ slova s volana tvoje crne haljine… Mrzila sam te, Lara, kao zaraznu bolest, kao žulj na peti, kao kratak spoj u glavi, kao ludilo u ovoj praznini između nosa i malog prsta, u ovoj praznini iz koje više ne vrište tišine. Mrzila sam te, Lara, kao tumor na razumu, kao ispljuvak katrana na poligonu za koji su mi se lijepili tabani dok sam bježala od tebe. Gdje si nestala, Lara? Nisu te ubali ni hladni gradovi sjevera, ni crni golubovi januarskog kolodvora. Nisu te ubili ni kreveti obješeni u potkrovlju na kojem si spalila ljubičaste snove. Uzela si ogrtač s vješalice jednog kišnog jutra i odšetala u neku sretniju bajku. Riječi mi se cijede niz usne. Nijema sam bez tebe, Lara…

U noći punog mjeseca usnula sam neki daleki grad. Tražila sam te kroz zelene hodnke besmisla. Kaotično gradila i rušila mostove. Bila sam ponoćni vjetar što korača kroz krošnje divljeg kestena i razbije se u kapljici rose na tvom čelu. Bila sam misao pretočena u riječ bez cenzure: buka, tišina, brijeg, drvo, okno na vagonu tvojih dodira. U noći punog mjeseca bila sam nemirno proljeće zaspalo pored madeža na tvojoj bradi, sanjajući sve ono što smo mogli biti.

skoro sam stigla prevalih strme planine uskim putovima priđoh samo da te sustignem taknem zar bi mogla na koljena pasti dok te ne vidjeh kroz prste prosipam prašinu od koje sam načinila veo ukopani pozdravljamo se zalaskom sunca srest ćemo se opet na mramornoj ploči ti prepiši planove a ja ću režirati povijest zanijekana tišina potpisana je prevarom zatravimo u oranici dozrijet će žito kosci će nositi vesla drugi će klesati stepenice k nebu pusti nek prvo prođu oblaci poslije će dozvati kišu u presušenom kanjonu iskopali smo rupu iz očiju rijeka samo što nije u brazdama majčinih ruku raste bršljan pupkovine djeca će sutra tražiti mlijeko a mi ćemo u travi loviti ribe na uramljenom platnu pustinja cvjeta bila bi zemlja da nije pijeska nevažno je što boja je ista slikar je vidio budućnost drugi su pili sok od bambusa

Čujem nježne otkucaje srca ptica trenuci snažno podrhtavaju kao latice u krošnjama stabla koje naliči na pitome voćke s plodovima koje ova šuma ne daje kroz prste jutra provlači sunce najljepše tkanje plete pauk mrežu na mjestima kroz koje su propale zvijezde biserima se umiva perući vrijeme to je radio i jučer poslije ulova noćne leptirice strmim presahlim izvorima danonoćno u igri hvatanja svjetla razmećem se pupovima uznositosti mameći mirise iz nerascvjetalih tajni dogorijevam poput svjetiljke ostavljene na prozoru strancu koji traži put rastjeravajući mračne sjene straha u noći koja vjeruje u obećanje u zanijemilom vremenu osluškujem radost kako treperi pomno te slijedim po oparenoj travi vičnijim rukama štiteći od grmljavine

dodaj plavu boju na platno života zlatno sunce s lica nek bljesne razvedri me srećom ne reci da si tužan i dalje će cvjetati u vrtu tišine biti tu kad uvenu ciklame samo ne beri me iskrenost nije za vaze nastavi trčati poljem nade mlada se trava prostire pod svakim stručkom bubamara skinuli smo ogradu za slučajne prilaznike sjenka pada iza leđa i vrijeme je poći oprašenih vjeđa

(Vladi Puljiću) Jednog dana reče mi čovjek: Piši i ne odustaj od toga. Iako je čudno, iako je ludo, iako se to ne jede, teši kamen jer od toga se diše. Jednog dana pokaza mi čovjek kako je čaroban šipak u rujnu i kako je strašan bijeg i ispriča kako se i poskok čovjeka može prepasti. Jednog dana poželjeh mu reći: Hvala Vam na savjetu, na šipku, kamenu, poskoku… Poželjeh mu darovati moj majušni kamen istesan u groznici, izbrušen u molitvi. Ali on mi zamače preko Huma S kamenom planinom na leđima i grozdovima s krša prezrelog, Noseći dar Bogu u zemlju ljepšu od Hercegovine.

(Ako ikada ne nađem Zakrpu za kotao u kojem kuham suze) Do kraja života Koračat ću na očima Iza dažda Vraćajuć se garav Iz svijetlih gradova (I sam ću žeđati Iza gozba Tražeć kapi smijeha Usred zmijskih legla)

Djed me naučio po oblacima crtati anđeoska krila i molitvom brusiti suze u sjemenje nade. Pokazao mi kako bukirati putovanje u djetinjstvo pa krenusmo podići kuću od smijeha i kušati bakine priče. U vlakovima mi pjeva o slobodi ptica, mjesečinu mi upliće u pletenice, grli me trepavicama i anđelima šapće: „I na nebu i na zemlji neka je uvijek jedan krilati čuva.“ Uz djeda je najljepše udisati miris ljeta. (Djed me naučio srce odapeti u stih.)

Mariji Perić Bilobrk jedna je noga jurnula u ponor jedna je suza oprala drugu jedno je lice rodilo osmijeh jedna je ruka mir prosila jedno je krilo postalo moje

Želim Ti prići Pogledati Te u oči Osjetiti Te u vjetru Ljubiti Te u mirisu Želim živjeti Kao cvijet bezbrižno Kao ptica slobodno Kao Ti vječno Moram Ti prići Sageti svoj pogled podu Osjetiti vjetar mojih patnji Ljubiti miris moga znoja Moram kročiti Kao žena bezbrižno Misli dubokih i mudrih Kao žena i majka budućnosti Moram živjeti Kao Ti mudro Kao sin Tvoj patnički Kao ti vječno

Čovječe, ne vjeruj čovjeku, ne vjeruj prirodi, ne vjeruj vjetru, ne vjeruj nikakvoj zabludi. Ljubav nije savršenstvo, harmonija je prividnost, sreća je varka, a radost izmišljotina. sve je sivilo, srce je bajka, tuga je stvarnost, tmurnost je dan. Čovječe, samo si točka između dvije beskonačnosti Samo si zrak, sjena između dva svijeta. Jedino Bog je stabilnost, savršenstvo jedno, priča istinita, ljubav prava.

Prijatelju moj Oslonče moj Brate moj Veličanstvo moje Visino mojih molitvi Ljubavi moja savršena Punino moga bezdana Toplino očeva pogleda Maču pravedni Palmo nježnosti Svjetlosti u samoći Istino duboka Utjeho u boli Potporo mojih snaga Izvore moje dobrote Izvore mojih nada Hrano moga življenja Stvoritelju moje duše Osmjehu moga dana Vedrino moga sivila Radosti moja vječna Milosti moja nježna Harmonijo moje nedjelja Najbolji prijatelju moj, hvala Ti!